Bio sam ovih dana u prilici da komentarišem predstojeće bosanskohercegovačko
predsjedavanje Savjetom bezbjednosti Ujedinjenih nacija: savršeno razumijem sve one koji - u odsustvu dobrih vijesti - u tom činu žele da vide "međunarodno priznanje Bosni i Hercegovini".
Ali, čak i da to jeste neka međunarodno relevantna činjenica, a i nije jer je to jednomjesečno predsjedavanje stvar ritualne smjene po abecednom redu po kojem se tačno zna da, kao što je poslije Francuske na redu bio Gabon, tako je i poslije Sjedinjenih Država na redu Bosna i Hercegovina, i - kao i onda kad je ona prije godinu dana postala nestalna članica ovog tijela u dvogodišnjem mandatu - čini mi se da je i ovim povodom važno upozoriti kako je riječ o nečemu što bi imalo smisla i vrijednosti samo ako bi odražavalo unutrašnju saglasnost u samoj zemlji u vezi s njenim perspektivama i njenim položajem u Evropi i svijetu.
Na zasjedanjima SBna kojima su razmatrani izvještaji međunarodnog visokog predstavnika o stanju u BiH, njeno prisustvo u tom tijelu više bilo primjer njene kompromitacije nego njene afirmacije.
A takve saglasnosti nema. Zato je i tokom 2010. godine, na zasjedanjima Savjeta bezbjednosti na kojima su razmatrani izvještaji međunarodnog visokog predstavnika o stanju u Bosni i Hercegovini, njeno prisustvo u tom tijelu više bilo primjer njene kompromitacije nego njene afirmacije. Na tim zasjedanjima, dok je visoki predstavnik iznosio čitav katalog uznemirujućih primjera kršenja i osporavanja dejtonskog mirovnog sporazuma, bosanskohercegovački odgovor zavisio je od toga ko u toj prilici govori u ime te zemlje.
Ako je to bio tadašnji bošnjački predstavnik u državnom predsjedništvu (
Haris Silajdžić) onda su glavna tema njegovog izlaganja bila ratna zlodjela, potkrijepljena i upotrebom starih međunarodnih procjena o 200.000 žrtava - kao da je i 100.000 približno utvrđenih žrtava malo - i pozivima na "poništavanje posljedica genocida" dok bi srpski predstavnici u državnim organima slali protestna pisma generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija insistirajući da to što Silajdžić govori nije usaglašeni stav tih organa.
Ako su, pak, Bosnu i Hercegovinu predstavljali političari iz Republike Srpske - bilo da je to bio predsjedavajući Savjeta ministara (
Nikola Špirić) ili član Predsjedništva (
Nebojša Radmanović) - onda je osnova njihovog izlaganja bila polemika s kritičkim opažanjima visokog predstavnika.
Samočestitanja i unutrašnje razlike
Ukratko, predstavljajući članicu Savjeta bezbjednostri u raspravi pred tim tijelom, jedni bi se zalagali za ukidanje međunarodne uprave - drugi za njenu još energičniju intervenciju; jedni bi ukazivali na slabosti dejtonskog sporazuma i njegove provedbe - drugi na njegovu nepromjenjivost; jedni na opstrukcije u provođenju proevropskih reformi - drugi na "uspjehe uprkos teškoćama". Nasuprot samočestitanjima u vrhovima bosanske vlasti i diplomatije zbog "velikog međunarodnog priznanja" u vidu izbora za nestalnu članicu Savjeta bezbjednosti njeno predstavljanje u tom tijelu bilo je samo vjerna slika svih unutrašnjih razlika i blokada ne ostavljajući nijednog relevantnog međunarodnog partnera ni u kakvoj zabludi o stvarnom stanju u zemlji.
Generalna skupština UN prilikom izbora pet nestalnih članica Savjeta bezbjednostii, među kojima je bila izabrana i Bosna i Hercegovina, januar 2010.
Sa takvim nasljeđem iz prve godine članstva u Savjetu bezbjednosti, i u odsustvu funkcionirajuće vlasti i gotovo tri mjeseca nakon oktobarskih izbora, čini mi se da bi i predstojeće jednomjesečno predsjedavanje u našoj sklonosti da međunarodne diplomatske rituale predstavljamo kao "uspjehe" moglo biti upotrebljeno za skretanje pažnje sa zapravo jedino važnog pokazatelja uspješnosti ili zapuštenosti bosanskohercegovačke spoljne politike: njene sposobnosti da počne odgovarati na izazove euroatlantskih integracija i ispunjavati uslove za približavanje NATO-u i Evropskoj Uniji.
A na oba ta fronta, i u godini kad je izbor u Savjet bezbjednosti reklamiran kao "međunarodno priznanje", zabilježeno je dalje potonuće na samo začelje zapadnobalkanskih zemalja aspirantkinja na euroatlantsku budućnost.
Da ne bude nesporazuma: poštovani čitalac će u bosanskim interpretacijama januarskih zasjedanja Savjeta bezbjednosti sigurno naći čitavu litaniju čestitanja Bosni i Hercegovini na "preuzimanju važne dužnosti". To je već dio neizbježnog rituala u sjedištu Ujedinjenih nacija: svi govornici na prvoj sjednici nakon inauguracije novog predsjedavajućeg obavezno iskazuju uvažavanje, poštovanje, zahvalnost zemlji koja predsjedava i to može ugodno zvučati njenim predstavnicima ali ne ide dalje od zapisnika sa zasjedanja.
Bosna i Hercegovina bi tokom januarskog predsjedavanja najvjerovatnije mogla koordinirati raspravu o bar jednoj značajnoj međunarodnoj temi - referendumu u Sudanu na kojem će se 9. januara odlučivati o tome hoće li se jug te zemlje otcijepiti od sjevera. Naslućuje se da bi takva odluka mogla voditi novom talasu nasilja i značajni međunarodni akteri - uključujući i Sjedinjene Države (uz posredovanje Egipta) i Evropsku Uniju (sa značajnom ekonomskom pomoći) - ovog puta nastoje da preduprijede nasilje. Bosna i Hercegovina biće u prilici da kao predsjedavajući Savjeta bezbjednosti doprinosi traženju miroljubivog rješenja. Ali, ne vrate li se njeni državni organi vlastitim auroatlantskim prioritetima, to predsjedavanje moglo bi ostati na nivou crnohumorne scene iz Tanovićeve "Ničije zemlje" u kojem se čovjek u rovu na liniji fronta brine zbog zna-se-čega u Ruandi.