RSE: Gospodine Komšiću, Predsjedništvo BiH donijelo je Odluku o upućivanju pisma predsjedniku i premijeru Hrvatske, gospodinu Mesiću i Sanaderu, u vezi gradnje mosta kopno - Pelješac i neriješenih pitanja granice na moru. Šta je sadržaj tog pisma?
Komšić: Da se utvrdi granična crta, mada je ona već utvrđena, odnosno, utvrđena je na način da je hrvatska strana još davno predložila graničnu crtu koju BiH smatra realnom, zasnovanom na svim faktima, počev od historijskih, geografskih itd., i onda u neko doba hrvatska Vlada je odustala od te vrste sporazuma. Zašto, to bi sad trebalo pitati njih. Mi dakle samo tražimo da se ispoštuje ono što je već dogovoreno sporazumom o granici. Mi samo očekujemo od Hrvatske da prihvati graničnu crtu na moru onakvu kakva ona jest, kakvu su oni zapravo predložili a mi prihvatili, a ne da to osporava.
Prema tom dogovoru, gdje se nalazi most kopno - Pelješac, u teritorijalnim vodama BiH ili ne?
Komšić: Upravo je to sporno, jer sav spor nastaje oko vrha poluotoka Klek. Ako Hrvatska prihvati, kao što je na njihov prijednog rečeno, da je vrh poluotoka Klek zapravo dio teritorije Bosne i Hercegovine, onda BiH ima pravo tražiti da morska granica prati obrise poluotoka Klek, odnosno vrha poluotoka Klek. U tom slučaju taj most bi išao preko našeg, bh. mora, i tu dolazimo do srži problema. Po meni, niko ne može Hrvatskoj osporiti pravo da spaja dijelove svoje teritorije. To je njihovo pravo. Ako taj most, taj objekat ide preko voda Bosne i Hercegovine, ni to nije razlog da se ne dogovorimo čak i oko toga. Mi samo očekujemo od Hrvatske da prihvati graničnu crtu na moru onakvu kakva ona jest, kakvu su oni zapravo predložili a mi prihvatili, a ne da to osporava. Očekujemo jednostavno da u Republici Hrvatskoj razumiju tu vrlo jednostavnu činjenicu.
RSE: Čini se da premijer Sanader ni ne želi čuti tu činjenicu, a nekoliko puta je ponovio da je unutrašnja stvar Hrvatske šta će i gdje praviti, te da odobrenje ne treba ni od koga, pa ni od BiH. Šta će Bosna i Hercegovina uraditi ukoliko dogovora ne bude?
Komšić: Pa postoje instrumenti kako se te vrste sporova rješavaju. Mi smo te instrumente naveli u tom pismu, upravo se pozivajući na Međunarodnu konvenciju mora i na institute koje ta konvencija predviđa. Prije krajnjeg instrumenta koji nam je na raspolaganju, a to je tužba Međunarodnom sudu za pravo mora u Hamburgu, mi ćemo pokušati da iskoristimo ono što ta konvencija predviđa – to je jedna vrsta medijacije, mirenja. Ako Hrvatska odbije i taj institut, u redu, mi nemamo druge nego ići pred međunarodne institucije koje regulišu ko poštuje, a ko ne poštuje međunarodne institucije. RSE: Da se dotaknemo i unutrašnjih pitanja BiH. Na putu ka evropskim integracijama i nestalnom članstvu u Savjetu bezbjednosti UN-a, Bosni i Hercegovini je između ostalog potrebno dosta lobiranja, i dobra i efikasna diplomatsko-konzularna mreža u svijetu. Koliko ste, kao član Predsjedništva koje kreira vanjsku politiku zemlje i imenuje ambasadore, zadovoljni njihovim radom? Bh. javnost uglavnom nije.
Komšić: Cijela ta oblast imenovanja ambasadora je, kako da kažem, tako proizvoljno postavljena. Mi imamo odluke koje regulišu kriterije. Mislim da bi ovaj zakon o vanjskim poslovima koji nikako da se porodi, odnosno, on je urađen, ali nikako da dobije saglasnost upravo u ovoj kući, u Predsjedništvu jer tu postoje neke razlike u gledanjima između gospode Silajdžića i Radmanovića, pomogao da se neke stvari postave na pravi način. RSE: Bh. ambasador u Kuvajtu je Jasin Ravašde. On je naturalizovani građanin BiH, stranac rođen u Jordanu. Šta ga karakteriše za ovo mjesto i koliko on zaista zastupa interese BiH?
Postoji jedna vrsta prećutnog dogovora da se kandidati ne osporavaju jer, ako osporite jednog kandidata, onda dolazite u poziciju da vam sutra taj kome ste osporili kandidata, ospori vašeg kandidata.
RSE: Vas su, gospodine Komšiću, često optuživali po medijima da ste ambasadorske funkcije namještali svojim prijateljima, npr. gospodinu Branimiru Jukiću u Crnoj Gori ili Ivanu Barbaliću u Njujorku pri misiji UN-a.
Komšić: Pa Branimir Jukić nije moj prijatelj. Pazite, da bi vam neko bio prijatelj, morate puno hljeba s njim da pojedete i mnogo dobrih i teških stvari da prođete. Gospodin Jukić, bez obzira na njegove godine, obavlja izuzetan posao u Crnoj Gori. Često podsjećam na neku vrstu mentalnog licemjerja koje kod nas vlada, gdje će vam se svi ljudi koji su na bilo kojoj javnoj poziciji zaklinjati u mlade ljude, i onda kad vi kažete: dobro, evo mlad čovjek, je li obrazovan, je li pametan, je li pošten? Kažu: jeste. Date mu funkciju, bitnu mu funkciju date, ne date mu nešto reda radi, onda svi kažu: pa što njega? Dakle, i za gospodina Jukića i za gospodina Barbalića ja se ni jednog trenutka nisam pokajao. RSE: Kako vidite situaciju u Minstarstvu vanjskih poslova BiH, odnosno otvoren trajni sukob između ministra Alkalaja i njegove zamjenice Trišić, što skoro parališe rad ovog ministarstva?
Prudski proces sam po sebi, kada je riječ o ustavnim promjenama, je jedna igrarija koju su tri aktera tog procesa, odnosno tog dogovora, preduzeli svak iz svojih razloga.
RSE: Kako vidite sudbinu prudskog procesa i razgovora o ustavnim promjenama? Mediji špekulišu da je lider SDP-a, čiji ste i sam član, Zlatko Lagumdžija, pod pritiskom predstavnika američke administracije prihvatio nacrt prudskog Ustava?
Komšić: Nemam nikakvih nada da će se bilo šta desiti do izbora 2010. godine. Prudski proces sam po sebi, kada je riječ o ustavnim promjenama, je jedna igrarija koju su tri aktera tog procesa, odnosno tog dogovora, preduzeli svak iz svojih razloga. Njima nije bio cilj da dođu do rješenja. To može rezultirati samo dodatnim zatezanjem političke situacije u Bosni i Hercegovini, čemu smo svjedoci. Dakle, ja u to ne vjerujem jer njih trojica imaju tako različita tri koncepta uređenja Bosne i Hercegovine, i svak je krenuo sa maksimalističkih pozicija, da daj Bože da se nađu, tako da kažem, u jednoj tački. Ja u to ne vjerujem.