Dva ovonedjeljna događaja ponudila su bosanskohercegovačkoj javnosti praktični uvid u dva različita modela međunarodnog angažovanja u nastojanjima za uspostavu funkcionirajuće države. Jedan dolazi iz svijeta fudbala u obliku odluke Međunarodne fudbalske federacije (FIFA) da - nakon nedavne suspenzije bosanskohercegovačkog fudbala na međunarodnoj sceni - imenuje "komitet za normalizaciju" čiji je mandat da do 26. maja organizuje skupštinu saveza i donese mjere koje bi omogućile i reprezentaciji Bosne i Hercegovine da u junu nastvi kvalifikacije za evropski šampionat utakmicama protiv Rumunije i Albanije. Drugi događaj je odluka da se u Republici Srpskoj održi referendum na temu: Da li podržavate nametnute odluke Visokog predstavnika, posebno one o sudu i tužilaštvu BiH?
Za razliku od svjetske fudbalske federacije, koja je sama imenovala komitet za normalizaciju stanja u bosanskohercegovačkom fudbalu od šest osoba, među kojima je i ličnost najvećeg stručnog i moralnog autoriteta: Ivica Osim, svjetska politička zajednica razočarala je najveći dio bosanskohercegovačke javnosti i političkih analitičara različitih formata odsustvom službenog reagovanja na odluku o referendumu u srpskom entitetu.
Sastanak skupština Fudbalskog saveza BiH, 29. mart 2011. Ono što je međunarodna fudbalska organizacija zahtijevala od bosanskohercegovačkog saveza, da umjesto imitacije rotirajućeg državnog predsjedništva izabere jednog predsjednika i izvršno tijelo sa svim nadležnostima odlučivanja, na profesionalnoj a ne na etničkoj osnovi, u osnovi je vrlo slično mnogo puta ponovljenim zahtjevima međunarodnih političkih tijela da se bosanskohercegovačka država najzad osposobi da u odnosima sa svijetom "govori jednim glasom".
Reagovanja međunarodnih fudbalskih i političkih autoriteta na tvrdoglavo odbijanje bosanskohercegovačkih partnera da prihvate svjetske standarde u vođenju bilo fudbala ili države jesu drastično različita: FIFA je neposredno nakon odluke u suspenziji uvela "komitet za normalizaciju" - neku vrstu privremene uprave nad bosanskohercegovačkim fudbalom - dok svjetska politika nastavlja sa do sada neosnovanim očekivanjima "da se Bosanci (i Hercegovci) sami dogovore" o ispunjavanju međunarodnih obaveza.
Razumijem razočarenje - ali ne i očekivanja - bosanskohercegovačkih analitičara koji bi željeli da svjetska politička zajednica djeluje sa istom odlučnošću s kojom je ovih dana djelovala svjetska fudbalska organizacija. Oni zagovaraju aktivno učešće, pa i vodeću ulogu, međunarodnog faktora u obnovi zaustavljenog procesa ustavnih promjena sve do sazivanja nekog "Dejtona 2" koji bi zacrtao, pa i nametnuo, rješenja za eurokompatibilnu bosansku državu. U odsustvu bosanske saglasnosti o bilo čemu takva inicijativa se - iz domaće perspektive - čini jedino djelotvornom.
Iz te se perspektive onda očajno traže i najmanji znaci oživljavanja međunarodnog angažmana. Posebno se mnogo očekuje od najnovijih najava jačanja evropskog prisustva i uloge u Bosni i Hercegovini. Odgonetaju se sadržaj, značenja i dometi najavljene nove "evropske strategije" i posebno nagovještaja kako će ona sadržavati i mogućnost sankcionisanja onih koji opstruiraju i potkopavaju projekt euroatlantskih integracija. Iz tog se onda izvode i sveobuhvatniji zaključci o navodnom američkom prepuštanju Evropi vodeće uloge u daljem bavljenju Bosnom i Hercegovinom.
Predsjednik RS Milorad Dodik govori u Narodnoj skupštini RS u Banjaluci, 13. april 2011. Prigovori bosanskohercegovačkih analitičara na "odsustvo međunarodnog reagovanja na provokaciju s referendumom" prije su, međutim, posljedica njihovih neosnovanih očekivanja nego nekog novog trenda u međunarodnom pristupu. Ozbiljna politika, naime, i ne može se baviti reagovanjima na kontinuirane opstrukcije mirovnog procesa, od zapaljive retorike do odluka - poput ove o referendumu - koje nemaju nikakav međunarodni legitimitet ili težinu. Iako se posljednjih godina pokazalo da je bar jedna konstanta međunarodne politike u Bosni i Hercegovini - to da će svijet podržati svako rješenje o kojem se postigne bosanska saglasnost - potpuno nedjelotvorna, jer nikakve saglanosti nema ni na vidiku, svako ko i površno prati međunarodnu politiku prema Bosni i Hercegovini morao je do sada vidjeti da je ona dosljedna u ključnim tačkama u kojima i Amerika i Evropa govore savršeno uštimanim "jednim glasom": uporno poručuju da je za njih Bosna i Hercegovina jedna zemlja s dva etniteta; da neće dozvoliti narušavanje njenog suvereniteta niti priznati bilo kakve pokušaje daljih podjela ili otcjepljenja; naglašavaju da budućnost bosanske države vide isključivo u euroatlantskim integracijama, dakle u članstvu i NATO-a i Evropske Unije, i nude podršku i partnerstvo svima u Bosni i Hercegovini koji hoće da rade za takvu budućnost.
Ako svi relevantni međunarodni partneri već godinama najzvaničnije potvrđuju da je to osnova i okvir njihovog angažovanja onda je potpuno neosnovano očekivati da oni reaguju na svaku verbalnu provokaciju, pa čak i odluke o referendumima koji ne mogu proizvesti nikakve legalne posljedice niti dobiti međunarodno priznanje. Jedino što takve odluke mogu učiniti - i to čine već duže - jeste učvršćivanje uvjerenja među svjetskim sponzorima mirovnog procesa kako se oni ne mogu odreći uloge i ovlašćenja međunarodnog visokog predstavnika sve dok ne prestane osporavanje bosanske državnosti i dok se ne uvjere da je ona nepovratno na putu euroatlantskih integracija. Iz toga ugla gledano mahanje referendumom ima domete i učinak - političkog autogola.