Nedjelja, 19. maj/svibanj 2013, 02:16 CET

Radio

Multimedija

Raspored emisija

Programi

Frekvencije u Crnoj Gori

Sedmica u slikama: 12.- 18. maj 2013.

Beograd: Čistač cipela

Oboren Ginisov rekord u maturantskom plesu

Iz mog ugla

Kurspahić: Linija odbrane čovječnosti

Kemal Kurspahic, novinar

Veličina slova - +

Kemal Kurspahić

11.03.2011

Kad je prošle nedjelje objavljeno kako je na bečkom aerodromu na osnovu potjernice iz Srbije uhapšen bivši general Armije Bosne i Hercegovine Jovan Divjak, u reagovanjima iz svijeta bilo je i nevjerice - zar je zaista uhapšen general koji je branio a ne onaj koji je rušio Sarajevo - i kazano je i napisano mnogo toga o ljudskim vrlinama i profesionalnoj časti koji su Divajaka učinili herojem i jednim od simbola odbrane Sarajeva. U tim pohvalama generalu tu i tamo bi se, iz iste one pojednostavljene perspektive iz koje se tokom rata pisalo kako u Bosni ratuju "Srbi protiv Muslimana", naglašavalo kako je general "Srbin koji je ratovao protiv Srba". U iskustvu opsade Sarajeva to je bilo pojednostavljivanje koje je iskrivljavalo sliku o onom što se zaista događalo. Tačno je, naime, da su Sarajevo opsjedale srpske snage i da je teror dolazio s njihovih položaja ali je u opsjednutom gradu naročito u prvoj godini opsade bilo i desetine hiljada Srba koji su dijelili istu patnju koju i sve njihove komšije a uz to mnogi od njih - uključujući i generala Divjaka - i sumnjičenja zbog svog imena ili porijekla. Blisko sam poznavao desetine gradskih Srba koji su, ostajući u gradu i stavljajući svoje intelektualne i profesionalne potencijale na raspolaganje građanima i institucijama opsjednutog glavnog grada, bili i predstavnici najboljega u svom narodu.

Jovan Divjak, bosanski general u bosanskoj vojsci tokom 1992-1995 tokom rata u BiH.

Imao sam s tim iskustva i kao urednik ratnog "Osdlobođenja".

U ljeto 1993. paljanska televizija je u svom večernjem dnevniku emitovala svojevrsnu potjernicu za novinarima Srbima koji su uprkos teroru još radili u tom listu i svjedočili o zločinu opsade. Posebno su - imenom i prezimenom - izdvojili one koji "pišu za muslimanske novine dok im Srbi hrane djecu": naveli su desetinu imena novinara čije su porodice bile kod rodbine ili u Srbiji ili na teritorijama pod srpskom kontrolom. I lično sam prolazio kroz takva iskušenja, jer su mi majka i očuh bili u jednom od epicentara etničkog progona (u Prijedoru) i vjerovao sam da mi je dužnost da uprkos tome nastavim svjedočiti o ratu, ali razumio sam i one koji su nakon potjernice s paljanske TV tražili da neko vrijeme ne potpisuju izvještaje o opsadi ili su tražili pomoć da porodice izmjeste u "treće zemlje" izvan domašaja progonitelja.

Generala Divjaka sam u prvoj godini opsade sreo tri puta.

Prvi put u bašti majke njegovog vojnika uz samu prvu liniju odbrane ispod Hrasno Brda: u njegovom dolasku, brizi za njihovu bezbjednost i za opkoljeni grad vidjeli su - kao i svi koji su ga sretali drugdje u gradu - jednostavno čovjeka, jednoga od nas, kakvih je oduvijek bilo u svakom našem komšiluku i iskustvu.

Drugi put u koševskoj bolnici: saznao je da sam teško povrijeđen u jednoj od onih vozi-što-brže-možeš slalom vožnji kroz grad pod snajperskom vatrom i došao je da ponudi prijateljsko ohrabrenje. Osjećao sam s koliko ga poštovanja gledaju drugi ranjenici i koliko im znači posjeta "oficira JNA koji brani Sarajevo".

Ne pristajem da o Divjaku mislim kao o "Srbinu koji je ratovao protiv Srba". Mislim da je svojom čovječnošću na najbolji način predstavljao i najbolje među Srbima.

Treći put na najneobičnijem dočeku nove godine u mom dotadašnjem životnom iskustvu: u do kosti studenoj novogodišnjoj noći u kojoj su se smjenjivale bolna 92. i neizvjesna 93. zajedno s još nekolicinom kolega iz "Oslobođenja" svratio sam u štab jedinice koja je i nas obezbjeđivala na prvoj liniji fronta i tamo smo našli i generala Divjaka i komandanta odbrane na Žuči Jusufa Juku Gojaka. Našle su se na tom ispraćaju jedne teške i dočeku jedne još neizvjesne godine i gitara i harmonika i sjećam se s kakvom je osjećajnošću Gojak pjevao svoju vratničku sevdalinku ("Vratnik pjeva, nikad ne tuguje ...") i kako je neposredno nakon ponoći zajedno sa suprugom ustao i otišao s nepotrebnim objašnjenjem kako rano ujutru valja opet na Žuč. Samo koji dan kasnije u redakciju mi je isplakanih očiju došao 18-godišnji vojnik sa Žuči, sin moga kolege - sa svim obzirima s kojima nerado govorim o nacionalnostima za ovu priliku da kažem kako je bio Srbin - da me zamoli da u sutrašnjim novinama objavimo smrtovnicu za njegovog komandanta koji je poginuo na Žuči pokušavajući da izvuče ranjenog vojnika s čistine pod vatrom.

Znam da su u kasnijim i ratnim i naročito poratnim godinama svi ljudi i događaji morali da se razvrstaju u jednu od tri "konstitutivne priče", i da samo još u sjećanjima onih koji su iskreno dijelili tradiciju i kulturu uvažavanja bosanskih različitosti opstaje poštovanje za čovječnost bez etničkog ili vjerskog predznaka, ali ni poslije svih ovih godina poništavanja te kulture ne pristajem da o Divjaku mislim kao o "Srbinu koji je ratovao protiv Srba". Mislim da je svojom čovječnošću na najbolji način predstavljao i najbolje među Srbima.

Kemal Kurspahić

Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova “The Connection Newspapers”, osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik “Oslobođenja” u Sarajevu od 1988. do 1994.

Ovaj forum je zaključen

Sortiranje komentara

Komentari

Ime: Stefan Grad: Kejptaun

16.03.2011 18:56

Poštovani čitaoci

Bosna i Hercegovina je tvorevina izgradjena na velikim kontrastima i protivrečnostima. Nikad u svojoj istoriji nije imala situaciju u kojoj većina ljudi koji u njoj žive veruju jedni drugima. Dakle to je teritorija bez socijalne kohezije. Besmisleno je braniti ideju o nekoj teritoriji i relevantnom patriotizmu kad današnji ljudi iz Bosne (kao i njihovi preci) osećaju RAZLIČITO. Poštovanje je bitno, i građanske vrednosti, naravno, ali socijalna kohezija ne može biti izgrađena na falš istoriji ili nekim praznim pričama poput komunističke ideje o bratstvu i jedinstvu itd.

Na kraju balade pročitajte Andrića ili Njegoša i nema tu puno priče. Bosna je kategorija koja nikad neće biti na isti način doživljena od strane njenih Srba, Hrvata ili Bošnjaka, bez obzira kakav državni aranžman bio na snazi. Samo zajednički interesi, pošteno artikulisani na nivou države mogu očuvati ovaj smešni provizorijum.

Što pre svi prihvate realnost i prestanu da se bore za neki virtuelni bosanski patriotizam, pre će i strah od majorizacije Bošnjaka postati irelevantan, i to će otvoriti mogućnost prosperiteta ove teritorije, ali NIKAD u formi čvrste, unitarne države!

Iskreno, moje poreklo je iz Republike Srpske, i zaista me ne zanima NIMALO šta se dešava ili šta će se dešavati u Zenici, Tuzli, Sarajevu, Bihaću. Neka ljudi rade tamo šta im je volja, nemam problem, ali ih molim samo jedno: NEMOJTE meni na mom terenu soliti pamet! Neću ni ja vama na vašem terenu! Možemo biti dobre komšije, poslovni partneri, neki će da se žene i udaju, sve je to OK, ali NE MOŽE meni politički komandovati onaj u koga NEMAM poverenja. End of story.

Ne znam zašto je ovo gore tako teško razumljivo našim komšijama Bošnjacima...

Veliki pozdrav!
Stefan

Ime: herco Grad: capljina

13.03.2011 17:16

"...Kad danas, dvadesetak godina kasnije, Sarajevo kliče “Jovo, Srbine, čaršija je uz tebe!”, kliče zapravo simbolu ispražnjenom svoga punog značenja, simbolu nečega čega više nema, i čega nema odavno.
Sarajevu pak na uho i dušu ostaje nastavak te anegdote sa brda Zuc, ostaju priče koje se ovih dana ne prepričavaju tako često. Ostaje priča o generalu koji je za čaršiju i za sebe bio Bosanac, a za Izetbegovićeve štapske kadrovike samo Srbin. Srbin i kad je u Predsjedništvu trebalo strancima dokazivati multietničnost Armije BiH, i kad je u zatvoru u Parsovićima trebalo dokazivati da nije četnik. Srbin koji je upravo iz svoga bosanstva, a ne srpskosti, dva puta u ratu tražio od Alije pomoć za progonjene srpske civile. Srbin koji je iz toga bosanstva, a ne srpskosti, vratio generalski čin zbog zataškavanja zločina na Kazanima. Koji je iz tog bosanstva jasno rekao kako je ubijanje prestravljenih regruta u Dobrovoljačkoj ulici ratni zločin, i kako nije srpsko tužilaštvo krivo što Sarajevo u dvadeset godina nije prstom maklo ni nogom kročilo da osudi ubojice. Koji iz tog bosanstva podsjeća kako su danas od pedeset pet direktora sarajevskih osnovnih škola pedeset i četvorica Bošnjaci.
General Srbin, a Bosanac, koji je u to svoje bosanstvo na kraju tiho sklonjen i penzioniran, odbijajući biti čovjek-simbol i stiropor za dekoraciju svečanih obljetnica, izabravši u miru istu stranu kao i u ratu, jedinu časnu i jedinu ispravnu, dodavajući svom časnom imenu puno i jedino ispravno značenje.
Izvan tog bosanstva, general Divjak danas je samo simbol svijeta, još uvijek duboko podijeljenog plitkim rovovima na brdu Žuč. Njegove poruke rodnom Beogradu tamo ne čuju, pa mu sude zbog stvari koje je sam osudio – i to, j****, malo bliže Dobrovoljačkoj ulici od srpskih tužitelja – dok poruke gradu kojega je izabrao nekako do toga grada ne dopiru. Ispražnjen od sebe samog, čovjek-simbol Jovan Divjak za Beograd je izdajnik vlastite krvi i jezika, a za Sarajevo tek prazna uniforma poštenog Srbina, kositreni general za počasne smotre.
General Divjak svome je Sarajevu bio dobar dok je jedina srpska noga što je na Žuč kročila bila njegova, dobar je Sarajevu i dok ga preko Interpola traži srpsko tužiteljstvo. Dok je, dakle, čovjek-simbol, vrjedniji u beogradskom zatvoru nego u sarajevskoj slobodi. U međuvremenu, izvan svoje simboličke biografije, zarobljen u svome bosanstvu, Jovan Divjak tiho vodi fondaciju Obrazovanje gradi BiH, školuje ratnu siročad i male Rome, pa sa svojim stipendistima obilazi gradske škole i raspituje se kakva je situacija.
“Ne brinite, gospodine”, odgovaraju mu u svojim uredima direktori sarajevskih škola. “Ovdje srpska noga neće kročiti!” (Boris Dezulovic)

Ime: Anonimni posjetilac

13.03.2011 14:04

Mislim da je gospodin Kurspahic potpuno zalutao jer ovaj tekst bi trebao pripasti gospodinu Aleskicu koji je izgubio zivot braneci svog komsiju muslimana. To je covjecanstvo a ono sto je Divljak, Ganic i kompanija ucinili u Sarajevu je zlocin koji je Sarajevo gurnuo u katastrofu i podjele koje nikada nece biti prevazidjene .Siguran sam da ce se gospodin Kurspahic samnom sloziti ali ja ga razumijem on je radio ono sta je od njega trazeno a to je vezi konj gdje ti gazda kaze . Nazalost demokratija je cudo ko ima novac moze da radi sta hoce a oni koji nemaju moraju slusati i kada sigurno znaju da nisu u pravu.

Ime: za tebe cavale druze Grad: canada

12.03.2011 23:14

Ljudi koji su zivjeli u Sarajevu ili u ostalim velikim centrima bivse Jugoslavije u predratnom periodu, ipak su bili uskraceni da procitaju svaki dan evropsku i svjetsku stampu. U tome je danas velika vrijednost sto i u najmanjoj lokaciji, da ne kazem zabiti, je moguca komunikacija sa svijetom putem Interneta.
Jedan mali kameni gradic Dubrovnik je u vremenu Socijalisticke Jugoslavije bio potpuno opskrbljen sa izdanjima: New York Times, The Telegraph, Daily Mail i ostalih zapadnih novina.
Neki su u to vrijeme, a govorim o mojoj prozapadnoj generaciji, svracali u dubrovacke butige da kupe All Star tene, neki bi razgledali u najnovije ploce iz zapadnog komercijalnog zanra, a poneko bih pogledao u kiosku na Pilama izdanja novina iz svjetskih metropola engleskog govornog podrucja.
Ja sam citajuci te novine ucio engleski i pokusavao da stimujem nas bosanski izvorni trend sa tim nekim naprednim zapadnjackim, jer istocni trend je bio previse bezizrazajan i udvornicki jeftin.
U to vrijeme, nasi gastarbajteri sa zapada, su sa svojim limuzinama i svjeze ofarbanom kosom (muskarci i zene) prezentovali materijalnu inicijativu u unutrasnjosti Jugoslavije, kada bih svratili u mjesta odakle su kao sirotinja otisli i to se ocitovalo u njihovom neizgradjenom intelektu.
Jednog dana negdje 86ste proslog vijeka sretnem se sa skolskim prijateljem na kafi, u basci na Pilama, koji je bas tada citao tekst u nekom londonskom izdanju, napisan na vrlo dramatican nacin, a srocen o tri jahaca apokalipse u tadasnjoj svjetskoj politici, navodeci, novog predsjednika jedne od republika Socijalisticke Jugoslavije, tadasnjeg predsjednika Iraka i vodju libijske revolucije.
Prvo sto sam pomislio, a ne izgovarajuci je bilo: Zasto bas samo Nesvrstani da budu na toj negativnoj listi.
Kasnije sam shvatio da u muzici kompozitori koriste proslost da bih narod odobrovoljili, oraspolozili i pomogli u transformaciji na pragu buducnsti, a u njihovim libretima su uvijek mali i veliki likovi.
Vrijeme je da se narodu kaze istina, da smo imali slobodu i da smo stvarali sami nase dostojanstvo u svijetu kroz nasa pozitivna ostvarenja.
Nazalost nasi politicari su pred rat odlazili na poklonjenje gastarbajterima raznih politickih profila, koji su, da kazem u najbezazlenijem smislu, ne znajuci karakter Bosne, uticali na unistenje zajednistva i suzivota u mojoj najljepsoj Bosni i Hercegovini.
Sjetite se stihova Skendera Kulenovica kako zvuce slobodarski i bosanski kad kaze:
Okaj mi sine Srdjana...
A Vuk Draskovic prije dva dana, da bi zastitio Gos. Divjaka napravi korak dalje, ali ne mogase ni da se sjeti pravog imena velikog gradjanina Bosne i Hercegovine i primjera suzivota i slobode koji je polozio zivot i postao simbolom u ovom nesretnom bosanskom ratu.
U zapadnom svijetu postoji mjera za svaku rijec i karakter covjeka,
pa bi se za Draskovica vjerovatno reklo da je " fonny" sudeci prema onome kako iznosi razmisljanja, u zavisnosti od situacije.
Za razliku od takvih, Bosna je izvorna i to je i razlog sto je krhka kada padne pod uticaj mnogih dusebriznika.

Ime: Bogumil

12.03.2011 16:01

Ovaj rat je bio protiv "partizana" i "komunjara", kojih osim pojedinaca javno ili ilegalno prakticno uopste nije ni bilo. U ove pojedince bi mogli ubrojati i Jovu i Kemala i sebe i jos ponekoga koga poznam, a sigurno i mnoge koje ne znam. No, te pojedinacne laste niukom slucaju ne cine proljece i za njih je mozda najbolje bilo da su se sklonili i pustili da nacionalisti rijese probleme izmedju sebe, kada vec nisu mogli da se organizuju i pokazu svoju vlastitu pest. Ovako, ti pojedinci su veoma pogodni za manipulisanje, a kao sto vidimo nisu nigdje prispjeli. Neko idealisanje o nekom zajednistvu i bratstvu i jedinstvu kojega je nekada bilo, a sada ga ipak nema, pocinje da zvuci priglupo. Mi nismo onakvi kakvi smo nego onakvi kakvim nas drugi vide, a drugi nas vide iskljucivo po imenu, iako ta nasa licna osjecanja nam daju neku licnu satisfakciju. Sada da objasnjavamo drugima da mi nismo ono sto oni misle da jesno na osnovu nasega imena je sizifov posao, a ukoliko bi im i objasnili dozivjeli bi samo prezrenje. Pa znamo valjda da je ovaj rat vodjen protiv nas, Jove, Kemala, mene, itd. I jedino smo mi izgubili, a nacionalisti su dobili, svi, svi su dobili nesto, iako mozda nisu potpuno zadovoljni time, jer su im ambicije bile mnogo vece. Kada se ovako izmaknem i posmatram sa strane, nastojeci da budem nepristrasan, onda kazem: boze glupana, Jove, Kemala, mene, itd., izgledamo samo smijesni u ovoj danasnjoj situaciji, van svijeta i van realnog zivota, nastojeci da dokazemo i pokazemo nesto sto danas vise nije trend i sto se ne cijeni nimalo i sto nije trenutna tendencija, jednostavno zastarjelo, proslost, nostalgija pojedinca, koja ipak nije za ovaj svijet kakav je sada.

Ime: Bosanac Grad: Cijela Bosna

12.03.2011 11:42

Citajuci tekstove mnogih supljih i provokativnih komentatora na RSE forumu od strane navijaca, koji su prije svega nacionalno i vjerski opredjeljeni, pravo me hvata jeza od zlonamjernosti i poganluka.
Jednostavno, posteni i pravdoljubivi ljudi nisu prispjeli ni u jednu od tri "konstitutivne price".
Maltene svaki pripadnik konstitutivnih naroda slijepo vjeruje u svoju pricu i ne posjeduje nimalo empatije za druge. Cak sta vise, mnogi svojom pricom prizivaju nove ratove i nova ceranja.
Da je na ovim prostorima vise ljudi poput Kemala Kurspahica, Nenada Pejica, Gojka Berica, Marka Vesovica, Petra Lukovica, Borisa Dezulovica, Sonje Biserko, Latinke Perovic, Zarka Puhovskog, Predraga Matvejevica, Tarika Haverica, Nerzuka Curaka, Zdravka Grebe, Bogic Bogicevica, Dragana Vikica, Srdjana Aleksica, Jove Divjaka, ... bilo bi srece i nade. Naveo sam nasumice samo mali broj imena ali vjerujem da ce mi oni koji nisu navedeni oprostiti. Da je na ovim prostorima vise ljudi "zadojenim" konkretnim radnickim, omladinskim, penzionerskim, ... pravima ( od cega se zivi ), a ne kojekakvim nacionalnim, vjerskim i inim maglama - bilo bi vise srece i nade. Umjesto da se okupljamo mi se rasturamo. Vodje "konstitutivnih prica" formiraju konstitutivne torove i unistavaju i zadnje trzaje gradjanskog i radnickog. Lome nam kicme i uce nas da jedemo korjenje i praznimo kontejnere. Uce nas psecoj odanosti naciji i vjeri. I kukavicluku.
Pametni kazu - Nije pice krivo za moja pijanstva.
Kemale podrzajem te u tvojoj LJUDSKOJ borbi.

Ime: Zoran Grad: Tuzla

12.03.2011 07:44

Price o cojstvu, price o junastvu price su o Jovanu Divjaku. Braniti sebe od drugih, ali i druge od sebe.
Naravno da su oni koji poraze slave kao pobjede, a dokazane i osudjene ratne zlocince kao heroje protiv ljudi kakav je Jovan Divjak. Oni koji ne priznaju rezultate demokratskog nacina odlucivanja, a po svaku cijenu bi htjeli da im se prizna rezultat protjerivanja, ubijanja, otimanja, silovanja, ubijanja, etnickog ciscenja i pocinjenog genocida ne mogu biti za Jovana Divjaka. Oni koji slave zlocince protiv covjecnosti ne mogu biti za Jovu Divjaka.
Kod vrste kod koje je sve naopako, ne moze biti prav ni jedan posteni covjek, a kako li ce tek ljudina kakva je Jovo Divjak.

Ime: Anonimni posjetilac

11.03.2011 13:19

Da se ne pojavi ovaj tekst,mogla sam pomisliti da sam mozda u zabludi.Sad sam sasvim sigurna.Neki bi da ostanu novonastali partizani i da svi ostali budu fasisti,pa se mi branili od fasizma.E,eto novog mraka,eto stare ideje,,mi smo jedine nevine zrtve".Tako cemo tumarati do kraja bijednih zivota,dva jarca na brvnu.Divjak je nesrecnik koji nije nigdje pristao.Mozda su jedino u pravu oni sto mu ime stavljaju pored imena Zulfikara Alispaga.Tamo se borio i tamo bi mogao pripasti.

Ime: Muhamed Kopic Grad: Utica,USA

11.03.2011 10:45

NE ZNAM da li to i drugi primjecuju ali Kurspahic u svojim komentarima,u prvi plan, istice - sebe. I ovo pisanje o Divjaku,"Srbinu koji je branio Sarajevo" a ostatak je - samoisticanje!? Tako je u vecini komentara koje pise autor!

Ime: sefik

11.03.2011 10:41

Eh moj Kurspahicu zaluto si i ti u sarajevskoj carsiji i
nikako dase snadjes .Pisati o necemu stoje ana tema
sve u odbrani propale politike Sarajeva neopravdava vas
od iste krivice koji zastupate u pisanom obliku
jer niste u mogucnosti da to cinite politicki