S krajem ljeta, američki predsjednički izbori ulaze u završnu fazu. Iduće nedjelje, od 27. do 30. avgusta, Republikanska stranka će na nacionalnoj konvenciji u Tampi na Floridi i zvanično imenovati svoje kandidate za predsjednika i potpredsjednika Sjedinjenih Država i to će gotovo neizbježno biti bivši guverner države Massachusetts
Mitt Romney (Romni) i kongresmen iz države Wisconsin
Paul Ryan (Pol Rajan).
Nedjelju dana kasnije, od 4. do 6. septembra, Demokratska stranka će na konvenciji u gradu Charlotte u Sjevernoj Karolini kao svoje kandidate potvrditi sadašnjeg predsjednika i potpredsjednika
Baracka Obamu i
Josepha Bidena (Džozefa Bajdena).
Jedina sjenka neizvjesnosti nad takvim ishodom dvije konvencije više je klimatske nego političke prirode: obje stranke, naime, organizuju konvencije u gradovima koji su potencijalno na udaru uragana pa se sa zebnjom iščekuje hoće li majka priroda poštedjeti ili onemogućiti republikansku konvenciju.
Politička završnica izborne trke za Bijelu kuću odvija se u znaku krajnje emocionalnog pitanja: ko to - koja stranka i ideologija - "baca baku pod autobus"?
Demokrati, naime, dokazuju kako politika Republikanaca - u kojoj se u ime uravnoteženja budžeta i smanjivanja nacionalnog duga dovode u pitanje i socijalne penzije i medicinska briga za starije - znači udar na najugroženije kategorije stanovništva i otud uzvik: "Bacaju baku pod autobus".
Barack Obama
Republikanci će dokazivati da politika demokrata, koja garantuje socijalna prava starijih, vodi zemlju u još veće dugove u kojima će osim poslovične "bake" biti žrtvovana i unučad. Oni nastoje da uvjere Ameriku kako predsjednik Obama nije našao rješenja za ekonomsku krizu i kako su upravo oni "stranka bolje budućnosti". Tako su, naime, i naslovili svoju nacionalnu konvenciju: Bolja budućnost.
U toj simboličnoj ravni, obećanja bolje budućnosti, odvija se i zagrijavanje za predstojeće opštinske izbore u Bosni i Hercegovini. Tamo je partija sličnog imena - Savez za bolju budućnost - ulazak u vlast koji nije ostvarila na izborima počela da ostvaruje u pokušaju matematičkog "prekomponovanja vlasti". Ništa neobično jer u iskustvu svjetske demokratije sklapaju se i najmanje vjerovatne koalicije.
Primjer za to je, recimo, aktuelna vladajuća koalicija u Velikoj Britaniji: tamo su, nakon što nijedna partija nije dobila izborni mandat da samostalno formira vlast, koalicioni sporazum postigli konzervativci i liberalni demokrati - prva i treća partija po izbornom rezultatu - i njihovo je partnerstvo počelo objavljivanjem dokumenta o 11 pitanja o kojima uprkos ideološkim razlikama moraju da se saglase kako bi mogli da "rade zajedno kao snažna i stabilna vlada". (Ta pitanja su: smanjivanje deficita; preispitivanje državnih troškova u vezi s nacionalnim zdravstvom, školama i pravednijim društvom; poreske mjere; reforma bankarstva; imigracija; politička reforma, uključujući i promjene u izbornom sistemu; penzije i socijalno staranje; obrazovanje; odnosi s Evropskom Unijom; građanske slobode i okolina.)
Nije, dakle, neobično da se u ime uspostave stabilne vlasti sklapaju i savezi ideološki najudaljenijih partija.
Može li budžet biti uravnotežen ako SAD za odbranu troše više nego 17 sljedećih država rangiranih po izdacima za odbranu zajedno?
Ali, ono što jeste neobično u bosanskohercegovačkom iskustvu jeste to što je partija koja je na prošlim izborima napravila značajan pomak u osvajanju povjerenja birača (SDP) u ime novog partnerstva počela da promoviše lidera Saveza za bolju budućnost kao eksperta za ekonomiju (u izjavi lidera SDP-a:
"Potpuno sam uvjeren, kada je u pitanju nova koalicija sa SBB-om, da ćemo imati jednog dobrog partnera, jer gospodin Radončić dolazi iz realnog sektora. On zna kako se s problemima suočava i šta treba raditi na jačanju ekonomije".)
Time se sugeriše kako bi novi partner na tom terenu mogao uraditi više nego prva od socijaldemokratskih "pet politika" - ona koja se tiče ekonomije. To velikodušno ustupanje bilo kom partneru "sredine terena" u najznačajnijem sektoru svake ozbiljne državne politike moglo bi u budućim izborima biti prepoznato i sankcionisano kao slabost sa štetnim posljedicama po izborni rejting socijaldemokrata.
A što se završnice američke izborne kampanje tiče, ona osim ekonomije i socijalne politike nudi i obilje drugih tema za nacionalnu debatu. Jedna od njih tiče se nacionalne bezbjednosti: je li Obama, okončavajući rat u Iraku i najavljujući završetak vojnog angažovanja u Afganistanu, pokazao "slabost" ili mudrost; je li, likvidacijom
Osame bin Ladena i više drugih vođa svjetskog terorizma, stekao u javnosti kredit i za značajniju reformu na području odbrane u kojem su najveći izdaci pa tako i najveći potencijal za uštede.
Ono o čemu političari s izbornim ambicijama baš i ne pričaju sve češće se čuje u medijskim dijalozima o američkom budžetu: može li on uopšte biti uravnotežen ako Sjedinjene Države za odbranu troše više nego 17 sljedećih država rangiranih po izdacima za odbranu zajedno?