Dostupni linkovi

Kurspahić: Opasna igra


Vitalij Ćurkin
Vitalij Ćurkin

Ove nedjelje Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko podnio je svoj trinaesti polugodišnji izvještaj Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija o provedbi dejtonskog mirovnog sporazuma. Iako je za njegovog mandata na ovoj dužnosti – koju je preuzeo 26. marta 2009. godine – Bosna i Hercegovina uglavnom nazadovala, Inzko je nastojao da ovaj put njegov izvještaj bude i najava mogućih dobrih vijesti: ukazao je na obnovljenu međunarodnu podršku proevropskim reformama, počev od britansko-njemačke incijative koju su podržale i prihvatile kao svoju sve članice Evropske Unije i Sjedinjene Države, pa do pismene obaveze predstavnika vlasti i političkih partija u Bosni i Hercegovini na provođenje reformi koje bi zemlju trebalo da vrate na put evropskih integracija.

Već na samom zasjedanju Savjeta bezbjednosti pokazalo se da ne misle svi u međunarodnoj zajednici kako bi “povratak na evropski put” bio baš dobra vijest: ruski ambassador Vitalij Ćurkin rekao je kako međunarodno prisustvo ne bi trebalo da se gleda kao put u NATO ili Evropsku Uniju i kako “takve dalekosežne odluke ne mogu biti nametnute nikome izvana”. Rusija je i na novembarskom zasjedanju Savjeta bezbjednosti odbila da glasa za produženje mandata evropskim snagama u Bosni i Hercegovini jer u pripremi rezolucije nije uvaženo njeno protivljenje insistiranju na euroatlantskim perspektivama zemlje a nije prihvatila ni saopštenje Savjeta za provođenje mira u decembru prošle godine u kojem se podržava dalji napredak Bosne i Hercegovine na njenom euroatlantskom putu jer smatra da “euroatlantska integracija nije jedina perspektiva Bosne i Hercegovine”.

Ćurkin je u pravu kad insistira da se dalekosežne odluke o budućnosti bilo koje zemlje ne mogu nametati izvana, uz jednu dopunu: ni odluke o odbacivanju euroatlantskih perspektiva ne mogu se nametati izvana. U slučaju Bosne i Hercegovine – svi najpozvaniji, od državnog Predsjedništva preko lidera 14 vodećih političkih partija do Parlamentarne skupštine, izjasnili su se i obavezali na provođenje reformi potrebnih za pristupanje Evropskoj Uniji i upravo uporno odbijanje da se uvaže izvorno bosanskohercegovačke euroatlantske aspiracije predstavlja oblik neprihvatljivog spoljnog miješanja.

Kad je u novembarskoj raspravi u Savjetu bezbjednosti Rusija odbila da glasa za produženje mandata evropskih snaga u Bosni i Hercegovini, odbijajući da podrži rezoluciju u kojoj se spominju euroatlantsle perspektive, francuski diplomata je u twitter komentaru zaključio: “Rusija unosi lošu ukrajinsku atmosferu u nešto što s tim nema veze. Opasna igra”.

Inzko u svom izvještaju nije mogao zaobići ni činjenicu da se, uprkos pismenoj obavezi na proevropske reforme, u Bosni i Hercegovini nastavlja zapaljiva secesionistička i antidržavna retorika; da se dovodi u pitanje suverenitet držve i najavljuje se referendum za osamostaljenje Republike Srpske; da se učestalo bojkotuje – i onemogućuje – rad parlamentarnih tijela.

“Period iscrtavanja granica u Bosni i Hercegovini je prošao, kao i podjele i otcjepljenja. Njihovo je mjesto u knjigama istorije. Prema svakoj obnovi takvih tendencija mora se djelovati čvrsto i odlučno”, rekao je Inzko u Savjetu bezbjednosti.

Iako je visoki predstavnik te u osnovi antidejtonske tendencije ilustrovao izjavama samih čelnika Republike Srpske, ruski ambassador u Ujedinjenim nacijama prigovorio mu je kako traži koga da optuži kako bi izmislio razloge za dalji opstanak svog ureda:

“Moramo okončati ovaj strani protektorat koji je uvreda za međunarodnu zajednicu”, rekao je Ćurkin.

On, naravno, zna da su međunarodno usaglašeni “pet ciljeva i dva uslova” koji se moraju ispuniti prije nego što se ukinu ured i ovlašćenja visokog predstavnika: to uključuje, pored ostalog, i pitanje vojne imovine, i fiskalnu održivost, i “pozitivnu ocjenu političke situacije u zemlji” – što može da se postigne samo pretakanjem pisane obaveze na reforme u bosanskohercegovačku stvarnost.

I ova rasprava, kao i sve što se događa u Bosni i Hercegovini još otkako je u njoj 1990. godine vlast preuzela koalicija posestrimskih ekskluzivno muslimansko-srpsko-hrvatskih partija, pokazala je kako će teme “ugrožavanja” i “zaštite” ideologiziranih nacionalnih interesa potisnuti u stranu i najvitalnije reforme i inicijative.

Tako je, recimo, u medijskom gotovo isključivom insistiranju na Inzkovoj poruci kako su državnost i suverenitet Bosne i Hercegovine neupitni – o čemu postoji potpuna saglasnost i Evropske Unije i Sjedinjenih Država pa zato nema potrebe da se doživljava “nacionalni infarkt” nakon politički motivisanih antibosanskih izjava – ostao u sjeni možda najdramatičniji detalj iz njegovog izvještaja Savjetu bezbjednosti: to da je, sa 60 posto nezaposlenih među mladima, Bosna i Hecegovina po Svjetskom ekonomskom forumu po kapacitetu da zadrži talentovane među najniže rangiranima u svijetu: u 2011-2012. godini bila je 126. od 142 zemlje koje su rangirane; u 2012-2013. bila je 140. od 144. zemlje; a u 2013-2014. tek 143. od 148 rangiranih zemalja.

XS
SM
MD
LG