Prošlonedjeljno nasilje u više islamskih zemalja "povodom pojavljivanja na Internetu snimaka iz filma 'Nevinost muslimana' snimljenog u Sjedinjenim Državama" imalo je izvjesnog odjeka i među bosanskohercegovačkim muslimanima. Na jednoj strani - Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini najoštrije je osudio nasilje i izrazio saučešće i podršku američkom narodu i porodicama poginulih diplomata i podržao međunarodnu borbu protiv nasilja i terorizma.
Na drugoj - grupica mladih ljudi protestovala je protiv filma ispred Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu pokazujući transparent kojim se priziva "smrt filmu" i usput se u tom kontekstu smrti spominju i navodni producent filma "Sam Bacile" ali i pisac
Salman Rushdie.
Ta simbolična slika drastičnih razlika u mišljenju, u kojoj u hutbi petkom unutar džamije zamjenik reisa osuđuje nasilje dok istovremeno muslimanska mladež pred džamijom osuđuje na smrt film i povezuje sa smrću jednog čovjeka koji ima i jednog pisca koji nema nikakve veze s tim filmom, mogla bi proći i kao ilustracija začetaka pluralizma među bosanskim muslimanima. Ali ona ima i moguća šira značenja u kojima upućuje na potrebu da se u ovom najnovijem primjeru gnjeva u islamskom svijetu poradi na dubljem i dugoročnijem definisanju odgovarajućeg odnosa bosanskohercegovačkih - dakle evropskih - muslimana prema evropskim i svjetskim vrijednostima našeg vremena.
Osuda, bilo filma ili nasilja, je samo očit prvi korak. Film je, kao "odvratan i za osudu", među prvima odbacila šefica američke diplomatije
Hilary Clinton i jednodušno je mišljenje u najuticajnijim američkim medijima i široj javnosti da je riječ o provokaciji sračunatoj na vrijeđanje vjerskih osjećanja drugoga, u ovom slučaju muslimana. Nema nikoga relevantnog u američkoj - ili uopšte zapadnoj - javnosti ko neće osuditi sadržaj ili motive tog umjetnički i dokumentarno bezvrijednog video uratka.
Ali, tu završava razumijevanje i počinje dubok nesporazum uz reagovanja na takvu provokaciju.
U savremenim demokratskim društvima sloboda izražavanja ima istu vrijednost i zaštitu kao, recimo, vjerske slobode i država ne arbitrira u takvim stvarima. Ona niti odobrava niti zabranjuje pisanje novinskih članaka ili knjiga, snimanje i prikazivanje filmova, muzičku produkciju ili mišljenja izražena u javnoj debati. Otuda su napadi "povodom filma" na američka diplomatska predstavništva i biznise u islamskim zemljama proteklih dana urlanje i juriš - na potpuno pogrešne adrese.
Ideja kako su najnoviji protesti u islamskom svijetu djelo "nekoga kome je stalo da ukalja muslimane" potiče iz iste ideološke kuhinje iz koje se šire i sumnje u motive i zvaničnu verziju terorističkih napada na SAD.
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je, osudom nasilja, učinila značajan prvi korak. Ali, uobičajeni odgovori u sličnim ranijim povodima kako je "islam miroljubiva religija" i kako je "nasilje u ime islama" neprihvatljivo ili čak djelo "nekoga kome je stalo da ukalja muslimane" nisu dovoljni i nisu čak ni sasvim tačni: koliko god mudre glave poglavarstva nastojale da se izdignu iznad tog bijesa ulice, činjenica je da i organizatori i učesnici nasilja nastupaju i govore "u ime islama" i zato samo osuda ne može biti dovoljan odgovor najviših vjerskih i i intelektualnih autoriteta u islamskom svijetu.
Zanimljiv pokušaj objašnjenja zašto je tako lako zapaliti mase mahom mladih u arapskom svijetu ponudio je ovih dana gostujući profesor na Stanford Univerzitetu
Fuad Adžami (Fouad Ajami) u eseju pod naslovom "Zašto je tako lako uvrijediti arapski svijet" objavljenom u nedjeljnom Washington Postu u kojem kaže: "Postoje arapska bol i ranjivost u suočavanju s mišljenjem drugih koji potiču iz dubokog i dugotrajnog osjećaja poniženosti. Široki jaz dijeli lošu poziciju Arapa u današnjem svijetu od njihove istorijske veličine. U tom kontekstu lako je razumjeti njihov povrijeđeni ponos".
Adžami kaže kako mladi Arapi mogu biti ponosni na svoju kulturu ali su i duboko osramoćeni onim što vide oko sebe uključujući 300 miliona sunarodnika u ekonomskoj stagnaciji i kulturnom zaostajanju i svoje države nisko rangirane u svemu što je važno: političke slobode, status žena i ekonomski rast.
Za svakoga ko će i povodom ovih povoda za razmišljanje ignorantski odmahnuti rukom, jer "šta to ima s nama", valja podsjetiti kako je u nekim sličnim ranijim povodima i na sarajevskim ulicama bilo necivilizacijskih reagovanja, recimo u protestima protiv "danskih karikatura" kad su paljene zastave Danske i Norveške i pozivano na bojkot proizvoda iz ovih zemalja.
Ideja kako su i najnoviji protesti u islamskom svijetu djelo "nekoga kome je stalo da ukalja muslimane" potiče iz iste ideološke kuhinje iz koje se šire i sumnje u motive i zvaničnu verziju terorističkih napada na Sjedinjene Države i u kojima se s autoritetom vjere pravi razlika između samoubistva kao pojedinačnog sebičnog čina i "samoubistva na Alahovom putu" kojim se nudi razumijevanje za savremeni terorizam.
To je istorijski kontekst i izazov iskrenog prihvatanja evropskih vrijednosti u zajedničkoj evropskoj kući i onaj neophodni korak dalje od osude.