Među hiljadama povjerljivih diplomatskih poruka, koje su posredstvom Wikileaksa postale „javna tajna“, nalazi se i anegdota o bliskosti Mustafe Cerića i Fahrudina Radončića koju je u Washington poslao bivši američki ambasador u Bosni i Hercegovini Čarls Ingliš (Charles Inglish). Ambasador kaže kako je podrška tadašnjeg reisa Islamske zajednice za Radončićeve političke ambicije uoči izbora 2010. godine bila takva da je Radončić mogao čak i da pokazuje svoje ograničeno razumijevanje islama. Kaže kako je čuo da je reis na nekom prijemu rekao Radončiću: „Trebalo bi da te narod vidi u džamiji“ a ovaj je navodno odgovorio: „Ali, reise ja ne znam nijednu molitvu!“ Zapaženo je i kako je na jednom službenom ručku, pokazujući svoju čašu s vinom, Radončić rekao: „Ja ne mogu podržavati radikalni islam, bio bih njihova prva žrtva!“
Ambasador, naravno, nije ni mislio da se tu radi o nekoj dubokoj ideološkoj bliskosti. U istoj depeši on, naime, zaključuje da je njihova bliskost „najvjerovatnije povezana s Radončićevim prilogom od milion maraka (oko 714.000 američkih dolara) za izgradnju reisovog sjedišta i rezidencije u Sarajevu“. To je, u televizijskom razgovoru sa Senadom Hadžifejzovićem, potvrdio i sam Cerić kad je rekao kako je Radončić „zaslužan što je Islamska zajednica, fala Bogu, udarila temelje upravne zgrade na Kovačima“.
Od četvrtka, 29. maja, ta bliskost – kao i druge ranije Radončićeve političke naklonosti: nekad Izetbegoviću, pa Silajdžiću, pa i reisu – naći će se na velikom iskušenju.
Husein ef. Kavazović
Bivši reis je, naime, potvrdio ambiciju da se uoči oktobarskih izbora kandiduje za zvanično „prvog u Bošnjaka“, za člana državnog Predsjedništva. „Odlučio sam se na ovaj korak zato što osjećam da na predstojećim izborima imamo posljednju šansu da mijenjamo na bolje naše teško stanje u državi i društvu“ – rekao je, po izvještaju Avazovog Internet izdanja. Cerić je objavljujući kandidaturu govorio nešto o nekoj bosanskoj verziji „Maršalovog plana“ ali on teško može izići iz sjene svoje dugogodišnje uloge vjerskog vođe čijim bi se izborom i Bošnjaci samoreducirali na prvenstveno vjersku dimenziju svog identiteta. Nasuprot nekim javnim očekivanjima da bi Cerićeva kandidatura mogla dobiti poticaj s podrškom Islamske zajednice, njegov nasljednik u ulozi reisa Husein ef. Kavazović rekao je kako Cerić kao nosilac vjerskog autoriteta ne bi trebalo da se kandiduje i kako Islamska zajednica neće imati svog kandidata ni favorita,
Radončić još nije zvanično potvrdio očekivanja da će se kandidovati, ali je njegov list upadljivo plasirao rezultate ankete na Face TV o tome za koga bi gledaoci glasali od očekivanih bošnjačkih kandidata u kojoj je on dobio 64, Bakir Izetbegović 26 a Mustafa Cerić 10 posto glasova. Osim te trojice – do sada je kandidaturu najavio još i potpredsjednik Federacije Mirsad Kebo koji se nedavno distancirao od aktuelnog vodstva SDA.
Ako je tačna procjena iz američkih diplomatskih depeša da „Radončić gotovo sigurno traži politički status da obezbijedi zaštitu od istrage svojih nezakonitih poslova putem uticaja vlasti na pravosuđe“ onda je samo pitanje dana kada će prestati da važi zapažanje, takođe iz tih depeša, kako je Cerić „jedina javna ličnost koju Avaz nikad nije kritikovao“.
Iako sam Cerić nastoji da svom ulasku u izbornu arenu doda notu dramatičnosti, dajući mu značenje i težinu „posljednje šanse“, i najpovršniji uvid u dosadašnje javne političke angažmane četvorice do sada očekivanih kandidata ukazuje na zaključak kako se Bošnjacima nudi samo „već viđeno“. Cerić nipošto nije nov na političkoj sceni: godinama je bio najrevnosniji promotor SDA; onda je odabrao Silajdžića da piše „taj evropski ustav“; pa je uoči prošlih izbora išaretom podržavao Radončića. Otprilike tom istom putanjom, podrške najprije za SDA-pa za Silajdžića-pa za samog sebe, teturao se svih poratnih godina i Radončić. Izetbegović, i kad bi to htio, ne može pobjeći od statusa „čovjeka kontinuiteta“ i njegov je izazov kako da pokaže da je politika SDA iz protekle dvije decenije bila uspješna što je ravno očekivanju da Bošnjaci više vjeruju njemu nego vlastitom životnom iskustvu. Kebo, kao dugogodišnji istaknuti član vodstva SDA, kao i Izetbegović ima taj nezahvalni izbor između kontinuiteta i kredibiliteta.
Ali, ako ovo upadljivo odsustvo velikih ideja ili ujedinjujuće vizije ne ostavlja biračima gotovo nikakav izbor, biće zanimljivo kome će se, bivšem reisu ili Radončiću, prikloniti čovjek kojeg su i jedan i drugi promovisali u „najvećeg živućeg bošnjačkog akademika“ – Muhamed Filipović. On je neposredno učestvovao u lansiranju i Radončićeve partije i njegove političke karijere i u najvećim Cerićevim projektima kao što su osnivanje Bošnjačke akademije nauka i Svjetskog bošnjačkog kongresa. U jednom incidentu koji bi se mogao uzeti i kao generalna proba buduće Filipovićeve lojalnosti, nakon što je Radončićeva novina prošle godine napala sandžačkog muftiju Muamera Zukorlića, Filipović je javno stao u njegovu odbranu. Osim ako Radončić ne odluči da se i ne kandiduje, biće zanimljivo – šta će sad reći akademik koji je prije samo dva mjeseca na konvenciji Radončićeve partije u Zenici čestitao njegovim sljedbenicima što su „izabrali pravu stranku“.
