Kurspahić: Duhovi devedesetih

Kaže mi ovih dana američki prijatelj, u čijoj biografiji kao najznačajnija tačka stoji učešće u dejtonskom procesu kojim je okončano troipogodišnje ubijanje u Bosni i Hercegovini, kako je u nedavnom obilježavanju petnaeste godišnjice tog sporazuma doživio zadovoljstvo ličnog doprinosa jednom od naznačajnijih uspjeha američke diplomatije na prelomu dva stoljeća. Slažem se kako je zaustavljanje rata bilo uspjeh vrijedan sjećanja i da je u tom činu administracija tadašnjeg američkog predsjednika Bila Klintona (Bill Clinton) u demonstraciji "diplomatije podržane silom" pokazala na koliko je tragično pogrešnih pretpostavki počivala dotadašnja međunarodna politika prema ratovima na Balkanu devedesetih.

Vjerovanje u prethodnoj administraciji Džordža Buša (George Bush) starijeg kako "mi nemamo konja u toj trci" i kako "treba ostaviti Evropi da pospremi u svom dvorištu" pokazalo se kao ohrabrenje za projekte balkanskog velikodržavlja koji će početi dogovorima u Karađorđevu - o podjeli Bosne i Hercegovine i "humanom preseljavanju stanovništva" - a završiti u etničkim progonima i "udruženom zločinačkom poduhvatu" kako je to okarakterisano u haškim procesima i presudama: Evropa je tada bila tek ideja u nastajanju - bez zajedničke politike ili instrumenata - i na kraju se pokazalo da bez američkog liderstva ne može da se zavede red ni u evropskom dvorištu. Slične tragične posljedice imale su procjene vojnih autoriteta, poput tadašnjeg glavnokomandujućeg američkih vojnih snaga Kolina Pauela (Colin Powell) kako bi za uspješnu intervenciju bilo potrebno 250.000 američkih vojnika što je doprinijelo strahu od "novog Vijetnama" i odluci administracije Buša starijeg da se drži što dalje od Bosne: kad je najzad došlo do zakasnjele intervencije, pokazalo se da su procjene o opasnostima bile totalno pogrešne - bilo je dovoljno 20.000 američkih vojnika uz još 40.000 vojnika NATO-a i u tim snagama nije bilo nijednog poginulog od neprijateljske vatre.

Petnaest godina kasnije, s rasplamsavanjem drugih svjetskih kriza i žarišta, bivši predsjednik Klinton i njegovi saradnici imali su dobre razloge da nedavno u Njujorku govore o dejtonskom sporazumu kao diplomatskom dostignuću čiji je cilj - osim okončanja rata - bio i da označi početak procesa u kojem će "snage integracija nadvladati dezintegracione".

Gledano iz te perspektive, dejtonski mir se - upravo uz petnaestu godišnjicu i upravo na tom pitanju integracija - našao pred možda najvećim izazovima i iskušenjima.

Bosni i Hercegovini se i iz Evrope i Amerike nudi perspektiva integracija, sa sigurnošću koju bi obezbijedilo članstvo u NATO-u i prosperitetom kojem bi vodilo pridruženje Evropskoj Uniji, i na toj bi se tački najzad pokazala sve besperspektivnost i nakaznost projekata koji su poroizveli nasilje devedesetih. Upravo to - izvjesnost da s ulaskom u NATO i EU zauvijek propada mogućnost ozakonjenja modernog aparthejda - glavni je razlog što se u već punih pet postizbornih mjeseci na međunarodne pozive za uspostavu "funkcionirajuće države" odgovara idejama njene konačne podjele.

Paradoks ne može biti potpuniji.

Dok se u Hagu privode kraju neka od najsveobuhvatnijih suđenja za udruženi zločinački poduhvat, s pozivima na kazne i po 40 godina zatvora za progone inspirisane etnofantazijama devedesetih, savremeni sljedbenici međunarodno osuđenih projekata upornije nego ikada u prošlih petnaest godina oživljavaju ideje "država u državi" i onemogućuju uspostavu državnih institucija. Ne treba da čudi što to u javnosti oživljava duhove miloševićevsko-tuđmanovskih dogovaranja u Karađorđevu; sjećanja na čuvenu salvetu na kojoj je pokojni hrvatski predsjednik stranom diplomati crtao granice bosanskih podjela; pa i na mračnoanegdotski ratni dijalog izvođača razgraničenja na terenu, Vučurevića i Bobana, u kojem su se lako složili da će jedni kontrolisati teritoriju desno a drugi lijevo od Neretve a na pitanje šta s muslimanima zaključili kako će njih - u Neretvu.

Iz iskustva devedesetih, razumijem sumnjičavost u autoritet i riješenost takozvane međunarodne zajednice da ovog puta ne dozvoli da nacionalistička retorika eskalira u dalje napetosti ili nasilje. Ali, ona je u nekim bitnim određenjima prema budućnosti Bosne i Hercegovine posljednjih godina ostala dosljedna: insistira da je mjesto te zemlje u eurtoatlantskim integracijama, NATO-u i EU, i da za sve relevantne međunarodne partnere to ostaje jedna zemlja s dva multietnička entiteta bez ikakve perspektive priznanja njihovog bilo otcjepljenja ili ukidanja.

To je okvir u kojem u Bosni i Hercegovini upravo potkraj ove nedjelje borave visoki izaslanici i Amerike i Evrope, u vjerovatno međusobno usklađenoj demonstraciji najzad usaglašenog zajedničkog pristupa. On uključuje i očekivanje da prvenstvenu odgovornost za približavanje euroatlantsoj zajednici snose izabrani bosanskohercegovački političari. Ta ideja, kako će svijet podržati ono o čemu se postigne unutarbosanski dogovor, do sada je imala paralizirajući efekt na bosansko dogovaranje: ohrabrila je opstrukcioniste da odbijaju svaku integracionu inicijativu jer za takvo šta nije bilo nikakvih sankcija. Upućeniji u pripremu evropske platforme za Bosnu i Hercegovinu kažu kako će budući evropski predstavnik imati na raspolaganju i taj do sada nepostojeći instrument u vidu ekonomskih sankcija ili političke izolacije onih koji odbijaju saradnju.