Ovih dana prisjećam se kako sam, tokom gostovanja ratne 1994. godine u Torontu, u predavanju na tamošnjem univerzitetu i kasnije u jednosatnoj večernjoj emisiji "Svijet danas" kanadske nacionalne televizije - u programu u kojem se javljaju i gledaoci svojim pitanjima - dokazivao kako u opkoljenom Sarajevu stradaju njegovi građani svih nacionalnosti i kako su i neki od najistaknutijih branilaca grada i Srbi i Hrvati. Dan kasnije, nakon susreta s prognanim Bosancima i Hercegovcima, prišao mi je čovjek s očitim uticajem među dijasporom u nastajanju i "prijateljski" me upozorio: "Zamjerio bih vam što nekako previše naglašavate zasluge tih 'drugih' u odbrani Bosne i Hercegovine".
Već tada su ti uticajniji ljudi, ideološki bliski bošnjačkim političkim prvacima, insistirali na prvenstveno vjerskom karakteru masovnog progona u Bosni - potiskujući tako u drugi plan otimačinu teritorija međunarodno priznate države po dogovorima i mapama iz Karađorđeva - i agitujući naširoko za međunarodnu "muslimansku solidarnost". Oni su imali i kopije zvaničnog dopisa iz Sarajeva u kojem se s autoritetom prvoga u Bošnjaka imenom i prezimenom navodi uzak krug ovlašćenih da prikupljaju pomoć po svijetu.
To što je Matvejević pozvao reisa Cerića da bude "malo odrješitiji" u zaustavljaju nekih manifestacija radikalizacije ocijenjeno je kao - "vrlo opasno".
Njima nikako nije odgovaralo da se u svjedočenju o Bosni govori i o njenom multietničkom karakteru, kulturi i tradiciji.
Ta ideologija je uskoro - i prije završetka rata - iz krugova oko zagrebačke džamije, u vidu ultrabošnjačkog magazina "Ljiljan", stigla i u opkoljeno Sarajevo. Na njenoj meti našli su se svi koji su još vjerovali u vrijednosti zajedničkog života: poveli su hajku protiv takozvanih "miješanih brakova" i djece rođene u u takvim brakovima a najgrubljim napadima bili su izloženi Srbi i Hrvati koji su branili Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu.
Trebalo je, za potrebe uspostave vlasništva nad statusom žrtve i posebno za održavanje ekskluzivnog prava na milione dolara islamske solidarnosti, insistirati na prvenstveno vjerskom karakteru stradanja.
U tom strogom odvajanju blijedila je i ideja cjelovite Bosne i Hercegovine a njeni zagovornici, i domaći-i strani, su marginalizirani ili čak sistematski ućutkivani radi uspostave novih "vrijednosti" i novih realnosti.
Ovih dana - punih šesnaest godina nakon rata - ponovo se pokazuje kako je teško i intelektualno rizično biti prijatelj Bosne i Hercegovine, ma šta to danas značilo nakon utvrđivanja ratnih i poratnih podjela. Najnoviji primjer tog sistematskog otpisivanja dokazanih prijatelja je prošlonedjeljno krajnje netrpeljivo reagovanje iz sjedišta Islamske zajednice u Bosni i Hercgovini na intervju akademika
Predraga Matvejevića "Dnevnom avazu". Matvejević je u tom razgovoru, pored ostalog, rekao: "Prošli put kada sam bio u BiH, vidio sam neke stvari koje bi mogao ispraviti reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić. Mislim da bi on, kada bi bio malo odrješitiji, mogao zaustaviti neke manifestacije koje kasnije koriste hrvatski i srpski nacionalisti. Mislim na vehabije... Oni dobiju malo para da izađu petkom. Ne treba to našim muslimanima".
Protest vahabija zbog loših uslova i imigracionom centru u Lukavica, Sarajevo, 12. mart 2011.
Iako je, i ovom prilikom, Matvejević sa savršenim razumijevanjem govorio o ratnim zlodjelima od Heliodroma do Srebrenice, osuđujući one koji negiraju genocid, ta usputna opaska o vehabijama bila je dovoljna da mu se u ime Islamske zajednice ponudi čitava lekcija o tome kako "muslimani Bošnjaci nisu ničiji, ni hrvatski ni srpski, već svoji na svome i zbog toga, dakle ni zbog svoje nacije, ni zbog svoje vjere, ni zbog svoje kulture, ni zbog svog prava na dom, domovinu i državu nikome se ne izvinjavaju, niti se pred bilo kim snebivaju" a akademiku je usput spočitnuto kako je pristao "da bude žrtva opće antiislamske histerije, kao nekada opće antisemitske gebelsovske propagande koja je Europu zavila u crno holokaustom nad Jevrejima i genocidom nad nama, muslimanima Bošnjacima".
To što je Matvejević pozvao reisa Cerića da bude "malo odrješitiji" u zaustavljaju nekih manifestacija radikalizacije ocijenjeno je kao - "vrlo opasno".
Šta bi ga tek snašlo da je ukazao na stvari zbog kojih ratni prijatelji Bosne i Hercegovine imaju sva prava da budu zabrinuti. Pored ostalog - na sistematsko izbjegavanje da se u poratnoj Bosni i Hercegovini istraže, gone i kazne ratni zločini stranih islamskih dobrovoljaca nad srpskim i hrvatskim civilima i da se adekvatno kazne zlodjela nad "drugima" u opsjednutom Sarajevu; na imitaciju uličnih protesta u islamskom svijetu - s paljenjem zastava evropskih zemalja - povodom "danskih karikatura"; na podjelu djece već u predškolskom uzrastu s uvođenjem vjerske nastave u javne obrazovne ustanove; na preimenovanje sarajevskih ulica i institucija na način koji poništava tradiciju i vrijednosti zajedničkog života; na primjere olakog masovnog lijepljenja etiketa "islamofobije" svakome ko se usudi izraziti javna očekivanja za pozitivnu ulogu vjerskog poglavara; ili da je, ne-daj-Bože, postavio "islamofobično" pitanje gdje su nestali miliona dolara islamske solidarnosti s muslimanima Bošnjacima.