Kultura sjećanja

Čovjek nekako može i da razumije – iako je tužno – da je i četrnaest godina nakon rata budućnost Bosne i Hercegovine nepredvidiva: jedni joj predskazuju ili čak žele raspad, drugi izgradnju funkcionirajuće evropske države. Ali, mnogo je tužnije to što je – sudeći po domaćim raspravama – nepredvidiva čak i njena bliska prošlost: u javnosti bukte zapaljive rasprave o tome šta je mislio ugledni bosanski pisac kad je prije godinu dana povodom Karadžićevog hapšenja u njemačkim novinama s nekim naizgled razumijevanjem govorio o istorijskom kontekstu u kojem se ovaj pojavio kao “vođa bosanskih Srba”; pršte pozivi na smjenu premijera srpskog entiteta zbog njegovih najnovijih osporavanja zločina nad mladima okupljenim kod tuzlanske kapije i nad Sarajlijama u potrazi za hranom na pijaci Markale; demonstrira se i prijeti obustavom saradnje s haškim tribunalom zbog prijevremenog puštanja na slobodu Biljane Plavšić; dvojica umjetnika – beogradski reditelj i bosanski glumac na političkoj funkciji – nadvikuju se u najcrnjim diskvalifikacijama povodom ekstremno udaljenih tačaka s kojih gledaju na ratne devedesete.

Povodi ovih najnovijih rasprava o bliskoj prošlosti su različiti ali posljedice su istovjetne.

One oživljavaju prošlost na najbolniji moguć način: osporavanjem zlodjela vrijeđaju se mrtvi i uznemiruju preživjeli, i uskraćuje im se pravo na tugu u dostojanstvu tihog poštovanja za one kojih više nema. Uvijek sam vjerovao kako je dokumentovana i odgovorna – istorijska, sudska, umjetnička – interpretacija prošlosti bitan preduslov budućeg uzajamnog poštovanja među balkanskim susjedima. A kad jednom prevlada ta kultura poštovanja za nevino stradale na svim stranama onda će i izjave kojima se vrijeđaju mrtvi i uznemiruju živi biti tek slika lošeg vaspitanja, neotesanog karaktera, intelektualne zaostalosti i društvene nepodobnosti osoba kojima je mjesto na margini a ne na centralnoj javnoj sceni.

Razmišljam o tome ovih dana povodom jednog od često spominjanih zlodjela u polemici srpskog reditelja i bosanskog glumca: priče o Milanu Lukiću, nedavno osuđenom u Hagu na doživotnu robiju zbog masovnih zločina u Višegradu. Jedna od sudski dokazanih tačaka haške optužnice protiv Lukića bilo je spaljivanje oko 70 osoba polovinom juna 1992. u kući u Pionirskoj ulici u višegradskoj Novoj mahali. U Aneksu A optužnice navode se imena 58 osoba koje su žive gorjele u toj kući: 46 njih nosilo je isto prezime kao i autor ovog teksta. Među njima je bilo jedanaestero djece starosti od dvije do deset godina i još četvero ispod 18 godina uključujući i još bezimenu novorođenu djevojčicu staru samo dva dana. Samo devet od tih 46 žrtava bili su muškarci, četvorica ispod 10 a petorica iznad 50 godina starosti: nijedan vojničkog uzrasta. To što su se zvali isto kao ja ne određuje, ipak, moj odnos ni prema ovom ni prema zločinu uopšte: ne daje mi nikakva posebna prava na presuđivanje o dobru i zlu ali me ispunjava nadom da će dokumentovana istorija devedesetih jednom ipak doći do javnosti “na svim stranama” na način koji će pokazati svu neljudskost poricanja zlodjela. Da izvedem tu logiku do kraja: čak i da je bilo obratno, da su sve žrtve bile Lukići a zločinac, ne-daj-Bože, nosio moje ime – osjećao bih istovjetan prezir i ljudski stid što je takvo šta ikada i igdje bilo moguće.

Gledano iz te perspektive, čini mi se da je, u odsustvu kulture osude zločina i poštovanja za žrtve bez obzira na njihovu etničku ili vjersku pripadnost, dragocjena misija Haškog tribunala i da je zato jako štetna svaka domaća politizacija haških procedura ili presuda: to da li će, zbog efikasnosti postupka, tužilaštvo u predstojećem suđenju Karadžiću skratiti optužnicu da bi se fokusiralo na njene bitnije ili lakše dokazive aspekte; da li je gospođa Plavšić – nakon priznanja vlastite uloge u onom što je okarakterisano kao zajednički zločinački poduhvat – odležala svu dosuđenu kaznu ili samo deset godina zatvora; da li će nakon okončanja postupka protiv najodgovornijih tribunal prenijeti odgovornost za istjerivanje pravde na domaća pravosuđa … ni najmanje ne umanjuje činjenicu da je ovaj sud obavio posao za koji nije bilo podrške i uslova u javnosti, politici ili pravosuđu postjugoslovenskih država.

Za današnje i buduće svjetsko razumijevanje onog šta se događalo na Balkanu devedesetih dokumenti i presude Haškog tribunala neporedivo su relevantnije od toga što će u nekom razgovoru za novine ili članku, u nekoj neodgovornoj izjavi ili čak kontinuiranom poricanju zločina, pa i u cijelom filmu ili filmskom opusu reći neki domaći umjetnik ili političar. Zato mi je – s čitaočevim dopuštenjem da budem i ličan – zadovoljstvo što sam 1. novembra 1993. godine bio u delegaciji italijanske parlamentarke Eme Bonino koja je tadašnjem generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija u Njujorku uručila peticiju s 25.000 potpisa iz cijelog svijeta sa zahtjevom da se uspostavi taj tribunal što je i ozvaničeno nepune tri nedjelje kasnije.