U raspravi povodom jednog od mojih nedavnih tekstova na ovom mjestu (Neki to vole ružičasto) jedan mi je čitalac uputio vjerovatno dobronamjeran savjet: “Možda bi g. Kurspahić trebalo da, bar za neko vrijeme, promijeni teme svojih kolumni, i prestane da dolijeva ulje u vatru?”
Kako je u toj kolumni bilo riječi uglavnom o tome kako nas drugi vide – povodom pisanja međunarodno vrlo relevantnih američkih publikacija, dnevnika The New York Times i magazina Foreign Affairs - upozorenje ovom autoru o naravno neželjenom “dolijevanju ulja” promašilo je adresu i vrijeme: moglo bi eventualno da se razmatra da je datirano dvadesetak godina ranije, dok se još rasprava o ideološki zabranjenim temama nerijetko potiskivala argumentom “nije još vrijeme za to” i dok su budni čuvari javnosti od uticaja “strane propagande” još mogli vjerovati kako je moguće “zaustaviti Reuters”.
Odbijanje da se čuje drugačije mišljenje i da se zna – da ne kažem i uvažava – to što svijet misli i kaže o nama, osim što upućuje na intelektualna samoograničenja, imalo je u najnovijoj prošlosti nemjerljivo štetne posljedice, gotovo jednako tragične bilo da je riječ o neosnovanom očekivanju kako svijet hoće intervenisati – da spriječi masovna zlodjela – ili u samoubilačkoj procjeni kako neće intervenisati, što je vodilo u sankcije, izolaciju i na kraju čak i vojnu intervenciju s golemim ljudskim, materijalnim i na kraju i teritorijalnim gubicima. Sa nešto manje bahatosti i nešto više uvažavanja pogleda i argumenata iz svijeta događaji su se mogli i predviđati, a neke od najtežih posljedica vjerovatno i izbjeći. U tom drugačijem intelektualnom kontekstu, u kojem se odluke donose na osnovu informacija a ne instinktivno i nasumično, ono što se iziritiranom čitaocu čini “dolijevanjem ulja na vatru” konzumira se uz jutarnju kafu u ispunjavanju vitalne potrebe za znanjem kao uslovom produktivnog funkcionisanja u svom vremenu.
U podnebljima u kojima se i nakon svih promjena u svijetu i u neposrednom okruženju još uzgaja – i začudo još uspijeva – kult neupitnih vođa ne treba da čudi što se javne funkcije doživljavaju kao vlast a ne kao odgovornost prema javnosti ili što, okruženi lojalnim medijima i savjetnicima koji su plaćeni da govore samo ono što godi vođinom uhu, još ima onih koji kritiku ili očekivanja svijeta odbacuju kao “miješanje u naše poslove” pa i onih koji upozorenja na kritiku iz svijeta doživljavaju kao nepoželjno “uznemiravanje javnosti”.
Kad sam prije desetak godina radio na istraživanju o ulozi medija u balkanskim devedesetim, od kojeg je nastala knjiga “Zločin u 19:30 – Balkanski mediji u ratu i miru” – objavljena u Sjedinjenim Državama, Sarajevu i Beogradu - dugogodišnji dopisnik “Politike” iz inostranstva, pokojni Dušan Simić, opisao mi je zanimljivu epizodu o tome kako je vlast u Miloševićevoj Srbiji zatvorila i posljednju preostalu liniju kojom je do stanovništva mogla doći objektivnija predstava o tome šta se zaista događa u ratu u Bosni. Simić je bio dopisnik u Londonu i, u prvoj ratnoj godini, još je ponekad mogao - citirajući britanske medije - da plasira na stranice svoga lista poneku od činjenica o ratu. Početkom 1993, tokom prve srpske blokade Srebrenice, poslao je članak u kojem je citirao izjavu predstavnika UNHCR-a Larryja Hollingwortha: "Oni koji granatiraju grad, ranjavaju žene i djecu, treba da gore u najvrućem dijelu pakla". "Bio je to prilično emocionalno pisan izvještaj i ja sam bio zadovoljan, i čak iznenađen, da je u cjelini objavljen u prvom izdanju ‘Politike’ koje sam ja sa zakašnjenjem dobijao kao dopisnik" - kaže Simić. Tek kasnije je čuo ostatak te priče. Novinari “Borbe”, koji su redovno provjeravali prva izdanja rivalskog lista - da vide ima li u njima nešto što treba citirati - prenijeli su Simićev izvještaj u svom jutarnjem izdanju. Ali u “Politikinom” jutarnjem izdanju taj izvještaj iz Londona je nestao. Simić mi je rekao: "To je bio kraj svake mogućnosti da se objektivno izvještava o bosanskom ratu. Uskoro su nama dopisnicima poslali uputstvo iz redakcije da ‘ne treba da se bavimo pregledom pisanja strane štampe’, jer to će ubuduće pokrivati (državna agencija) Tanjug, dok mi treba da pokrivamo samo događaje u zemljama u kojima smo dopisnici".
Šesnaest godina kasnije, kad i u najudaljenijim zabitima posredstvom Interneta možete “prelistavati” svjetsku štampu i uživo slušati rasprave o bilo čemu što vas zanima, očekivanja da pred javnošću treba prešutjeti neugodne teme ili da joj se – sa malo kontrole nad medijima – može nekako podmetnuti uljepšana slika našeg statusa u svijetu je, blago rečeno, naivna. To je aktuelno i povodom ovonedjeljnih nastojanja da se javnosti ponudi retuširana slika međunarodne percepcije odbijanja bosanskih političkih vođa da razgovaraju o američko-evropskim predlozima za deblokadu odlučivanja o proevropskim reformama. To što će se paradirati s podrškom dva-tri selektivno izabrana partnera, koji imaju vlastite motive da ohrabruju tvrdoglasvost, više liči na svojevremeno mahanje bratskim razumijevanjem Lukašenka nego na pokušaj intelektualnog razumijevanja realnih ograničenja vlastite pozicije.