Oduvijek sam sa zanimanjem čitao izvještaje ozbiljnih stranih dopisnika iz naših krajeva: i kad sam dnevno živio kao novinar s balkanskim realnostima, u tim sam javljanjima stranaca nalazio svježe uglove i perspektive, ponekad i značajne zaključke iz događaja, izjava ili trendova s kojima smo se mi toliko saživjeli da ih ponekad smatramo tek dijelom nezaobilazne svakidašnjice. Sa tim iskustvom - zanimalo me i kakva će zapažanja desetine stranih novinara ponijeti iz Sarajeva nakon što su poslije toliko godina ponovo bili tamo na obilježavanju dvadesete godišnjice početka opsade bosanskohercegovačkog glavnog grada.
Prema očekivanjima, naročito su bila zanimljiva postsarajevska razmišljanja dvojice novinara u čijim je karijerama i profesionalnim biografijama rat u Bosni i Hercegovini postao nezabilazno i, po mnogo čemu, opredjeljujuće poglavlje:
Roy Gutman je tada kao dopisnik njujorškog dnevnika Newsday bio prvi ko je alarmirao američku javnost svjedočenjem o masovnim progonima - i čak transportima - nesrpskog stanovništva iz Bosanske krajine u proljeće i ljeto 1992. i na osnovu njegovih izvještaja posebno o logorima u prijedorskom kraju nastala je i knjiga "Svjedok genocida" objavljena u septembru 1993. a
David Rohde bio je prvi novinar koji je došao na područje masovnih pogubljenja u srebreničkom kraju, bio je uhapšen i proveo više nedjelja u srpskom pritvoru i kasnije takođe napisao knjigu pod naslovom "Završnica - Izdaja i pad Srebrenice: Najgori
evropski masakr od zavšetka Drugog svjetskog rata". Obojica su za ratne izvještaje iz Bosne i Hercegovine dobila i najprestižnije priznanje u američkom novinarstvu: Pulitzerovu nagradu.
Obojica su, u refleksijama iz Sarajeva početkom aprila 2012, bosansko iskustvo iz devedesetih stavili u aktuelni kontekst američkih spoljnopolitičkih izazova ovih dana koje Rhode sažima u samo jednoj rečenici navodeći produženo nasilje u Siriji, nepredvidivu tranziciju arapskog proljeća i nastojanje da se ostavi "relativno stabilan Afganistan".
Ono što je zajedničko u sarajevskim javljanjima i Gutmana i Rhodea je zaključak kako je lekcija za međunarodnu zajednicu iz bosanskohercegovačkog iskustva da - ako će uopšte intervenisati u regionalnim sukobima - to treba učiniti što ranije.
Ta lekcija je uspješno primijenjena u nekim postbosanskim svjetskim krizama: u slučaju Kosova - dobrim dijelom i zbog straha da se ne ponovi bosanskohercegovački scenarij "etničkog čišćenja" - intervencija je bila ekspresna i omogućila je povratak prognanih u neočekivano kratkom roku.
Slično je bilo u Libiji: kad je izgledalo da bi vladine snage mogle izazvati pokolj u Bengaziju uslijedila je intervencija u vidu snažne vazdušne podrške protivnicima režima koja je u relativno kratkom roku dovela do pada Gadafijevog režima. Gutman i Rhode u kontekstu bosanskohercegovačkog iskustva analiziraju i sadašnju zapadnu dilemu o tome kako odgovoriti na produženo nasilje nad civilnim stanovništvom u Siriji.
Da su na početku opsade i bombardovanja istorijske zone Dubrovnika bombardovani artiljerijski položaji oko grada, i uništena samo dva-tri oklopna vozila JNA, bila bi to poruka da barbarstvo na kraju dvadesetog stoljeća neće biti tolerisano
Oni - a dijelom i njihovi sagovornici - ukazuju i na neke sličnosti u te dvije krize: i bosanskohercegovačka i sirijska kriza dogodile su se u američkoj predizbornoj godini kad predsjednici u pravilu radije ukazuju na uspjehe nego na izazove u svjetskim odnosima; u oba slučaja Washington je prepuštao inicijativu beznadežno neefikasnim regionalnim partnerima - u bosanskom slučaju Evropskoj Uniji, koja u to vrijeme nije imala nikakvu zajedničku spoljnu ili odbrambenu politiku, a u sirijskom poslovično raštimanoj Arapskoj Ligi - iako je bilo očigledno da nijedna kriza ne može da se riješi bez američke vodeće uloge; u oba slučaja previše se očekivalo od Ujedinjenih nacija u čijem je spektakularnom neuspjehu u bosanskom ratu i za sada neuspješnom posredovanju u sirijskom zapaženu ulogu imao
Kofi Annan, devedesetih kao šef mirovnih operacija koji je poslao "snage za održavanje mira" u zemlju u kojoj nije bilo mira, a ovih dana kao posrednik u uspostavi primirja između vojno superiornog režima i uglavnom nenaoružane opozicije.
Ono u čemu su, po analizama američkih novinara, ta dva iskustva različita jeste to što se u Bosni i Hercegovini radilo o vanjskom teroru nad međunarodno priznatom državom dok se u Siriji radi o teroru države nad vlastitim stanovništvom.
Čitajući postsarajevske refleksije Gutmana i Rhodea, čini mi se da obojica pogađaju "u sridu" kad govore o značaju pravovremene međunarodne intervencije: nebrojeno puta sam i lično govorio ili pisao kako je u istoriji balkanskog nasilja devedesetih bio trenutak kad bi samo dva lovca F-16 mogla završiti posao za koji su nekoliko godina - i 100.000 mrtvih kasnije - bile potrebne stotine borbenih letova i stotine projektila.
Da su na početku opsade i bombardovanja istorijske zone Dubrovnika početkom novembra 1991. bombardovani artiljerijski položaji oko grada, i uništena samo dva-tri oklopna vozila JNA, bila bi to poruka da barbarstvo na kraju dvadesetog stoljeća neće biti tolerisano. Lično ne vjerujem da bi se nakon toga nastavila opsada Vukovara koja je okončana 20. novembra s trijumfalnim naslovom u visokotiražnom srbijanskom dneviku: "Vukovar sravnjen, ali slobodan" niti da bi uopšte bilo troipogodišnjeg terora nad Sarajevom.