Ovih dana navršava se i puna godina od održavanja lanjskih izbora a da Bosna i Hercegovina još nema državnu vladu koja bi izražavala izbornu volju građana. Autor je savršeno svjestan da je već u ovoj jednoj rečenici zagazio u dva minska polja dubokih bosanskohercegovačkih neslaganja: izabrani predstvnici bar jednog naroda gorljivo će reći da "po slovu Dejtona" - dakle onako kako je napisano a ne kako je naknadno nametnuto - i ne postoji nikakva "državna vlada" ni "volja građana": po njima, riječ je o Savjetu ministara i volji tri konstitutivna naroda. Na toj tački, neslaganja oko i samog karaktera dejtonske države i podjele nadležnosti između države i entiteta, zaustavljen je svaki napredak u uspostavi funkcionirajuće države ne samo od tih lanjskih izbora već i punih pet i po godina otkako je u sukobu državnog maksimalizma i minimalizma stranka koja se razmahivala ničim potkrijepljenim obećanjem "stopostotne Bosne i Hercegovine" odbacila već dogovoreni projekt ustavnih promjena sračunatih na postepeno jačanje državnih institucija i proširenje njihovih ovlaštenja. Od tada je država nepovratno slabila a nesporazum o njenom karakteru dostigao razmjere dubokog zamrzavanja.
Između krajnosti centralizovane ili krajnje decentralizovane države - "svijet" je izabrao sredinu u vidu "funkcionirajuće države" čije će institucije imati onoliko ovlaštenja koliko im je potrebno da počnu ispunjavati uslove za prijem u euroatlantsku porodicu.
Posljedice pet i po godina blokade najočitije su u zaostajanju za susjedima u približavanju euroatlantskoj budućnosti.
Bosna i Hercegovina, koja je u neposredno poratnim godinama uživala značajniju međunarodno podršku i više dobre volje nego ijedna balkanska zemlja, u unutrašnjim je sukobljavanjima izgubila kapacitet da odlučuje o ispunjavanju uslova za približavanje NATO-u i Evropskoj Uniji.
Za proteklih godinu dana - od oktobarskih izbora 2010. - na žalost ni stranke koje su proslavljale "relativnu pobjedu" na tim izborima nisu pokazale umijeće sklapanja postizbornih koalicija i dogovora koji bi zemlju najzad pokrenuli naprijed.
Jedni to olako i površno tumače kao trijumf opstrukcionizma.
Oni isključivu odgovornost za odsustvo sporazumijevanja vide u Republici Srpskoj i njenom predsjedniku. On jeste proteklih godina u insistiranju na slovu Dejtona išao u krajnosti poricanja bosanske državnosti sve do praga prijetnje konačnom podjelom u čemu je djelimično primiren tek ozbiljnom prijetnjom međunarodnim posljedicama.
Drugi zaključuju kako jednaka odgovornost pripada bivšem bošnjačkom članu državnog predsjedništva koji je - odbacivanjem projekta postepenog jačanja državnosti - obećavao sve a nije dobio ništa. Riječ je, naravno, o
Harisu Silajdžiću. On je, valjda na iskustvima ratne diplomatije kad Bosna i Hercegovina jeste uživala međunarodno solidarnost ili bar osjećaj suodgovornosti u svijetu zbog toga što joj je uskraćeno pravo na odbranu, davao velika obećanja o "ukidanju posljedica genocida" uglavnom iritirajući domaće a ne pridobijajući nikakve međunarodne partnere.
Rezultat sukobljavanja tih dviju krajnosti je bio potpuni zastoj u projektu eurointegracija.
Sedište delegacije EU u sarajevu, B&H, 10. avgust 2011.
U tom periodu odsustva bilo kakve domaće vizije ili inicijativa "svijet" je, sa svim od ranije poznatim razlikama između očekivanog američkog aktivizma i neosnovanog evropskog očekivanja da "domaće snage preuzmu vlasništvo nad procesom europeizacije", postepeno ipak došao do sada već prilično usaglašenog pristupa budućnosti Bosne i Hercegovine.
I za Ameriku i za Evropu - njena jedino održiva budućnost je u punopravnom članstvu i u NATO-u i u Evropskoj Uniji. Između krajnosti centralizovane ili krajnje decentralizovane države - "svijet" je izabrao sredinu u vidu "funkcionirajuće države" čije će institucije imati onoliko ovlaštenja koliko im je potrebno da počnu ispunjavati uslove za prijem u euroatlantsku porodicu. Kao direktan i odlučan odgovor na izazove opstojnosti bosanske države - čvrsto je poručeno sa svih međunarodno relevantnih adresa da obećanja ili prijetnje ni ukidanja ni optcjepljenja dejtonskih entiteta nemaju nikakvu perspektivu i da neće dobiti međunarodnu podršku ili priznanje.
To je otprilike slika sadašnjeg stanja iz domaće i svjetske perspektive godinu dana nakon izbora koji nisu donijeli ništa.
Što duže takvo stanje traje - sve je očitije da je to utvrđivanje položaja oko "nulte opcije" u kojoj svi gube: Bosna i Hercegovina kao država zaostaje za susjedima, posebno Hrvatskom i Srbijom; njeni politički predstavnici danas su potisnuti na marginu međunarodnog uvažavanja i nalaze se u svojevrsnom diplomatskom karantinu - niti ih ko poziva niti im dolazi u goste; a konačnu cijenu plaćaju prije svega građani okupljeni u "konstitutivne narode" kojima se uskraćuju pogodnosti i perspektive pripadanja evropskoj budućnosti.
Neki će na ovo poskočiti dokazujući kako, s narastajućom finansijskom krizom i neizvjesnostima u vezu s budućnošću i tako velikih ekonomija kakve su grčka, italijanska i španska ni evropske perspektive nisu bogzna čemu ali se i njima može odgovoriti: a gdje bi te ekonomije bile da - uz sva demokratska neslaganja - nemaju zaštitu pripadanja i zajedničkoj evropskoj ekonomiji.