Psihološkinja Aida Perović Ivanović pojašnjava zašto u Crnoj Gori sve više ima slučajeva nasilja nad životinjama koje ponekad, po svireposti, nadmašuje sve ono što se može vidjeti u horor filmovima.
Šta to govori o stanju društva i da li su prvi pravi simptomi ozdravljenja sve češće prijave protiv nasilnika i pažnja koju mediji i civilno društvo sve više poklanjaju slučajevima nasilja nad životinjama?
RSE: U posljednje vrijeme sve više slušamo o svirepim mučenjima i iživljavanju nad životinjama. Učestala masovna trovanja pasa, nehumano postupanje jednog vlasnika magarca koji je vukao nesretnu životinju kamionom kilometrima, a da ga niko nije zaustavio i upozorio da tako ne može da postupa prema živom biću. Koliko je stanje svijesti prosječnog građanina Crne Gore naviknuto na takve prizore? Šta nam to govori?
Perović Ivanović: Mislim da generalno nikome ne može da bude prijatno, ako u jutro, kada krene u školu ili na posao, vidi na ulici otrovanog psa. Tako meni, ali i mnogim ljudima, nije bilo prijatno gledajući snimak tog nesrećnog magarca. Ipak, među nama ima ljudi kojima je lako da muče životinje. Neću da kažem da možda imaju potrebu to da rade, ali ni to nije isključeno, da se možda nekada radi o iživljavanju ili potrebi da se bude agresivan nad bićem koje je nemoćno u odnosu na mučitelja. Neki ljudi su forsirani da to urade, kao neki šinteri, kojima je zadatak u opisu posla da ubije određene pse lutalice. Ipak je fakat da se radi o ljudima koji to mogu da urade. U tom kontekstu, meni je uvijek pitanje koliko daleko ti ljudi u tome mogu da idu i koja je granica kada ta agresivnost može da bude agresivnost koja je uporedna u odnosu na druge nemoćne, kao što su djeca, žene i drugi ljudi koji nisu na taj način agresivni.
RSE: Kažu da čovjek čovjeku zna da bude vuk, ali životinje recimo ubijaju kako bi preživjele, dok mi to činimo ponekad iz zadovoljstva ili nekog drugog cilja. Da li nam ovakav odnos prema životinjama govori da bi u određenim okolnostima ljudi u Crnoj Gori postupali na sličan način jedni prema drugima?
Perović Ivanović: Određeni ljudi da. Vjerujem u to. Daleko od toga da se ljudi rađaju agresivni. Zastupam tezu da mi izgrađujemo sebe. Mi stvaramo od sebe agresivce ili one koji muče životinje. Drugima, ponašajući se tako, dajemo za primjer, dajemo im društvenu dozvolu da se i oni ponašaju na sličan ili isti način. Jako je važno, upravo zbog tih modela, da osvijestimo da je loše mučenje životinja, da je to užasno, i zbog životinja i zbog poruke koja se time šalje drugim ljudima, jer na taj način ovo postupanje postaje društveno prihvatljivo, a ne smije da bude.
RSE: Da li su ovakvi postupci posljedica nagomilanih frustracija zbog ambijenta i sistema vrijednosti u kojem živimo, a koji je potpuno iskrivljen?
Perović Ivanović: Vjerovatno ima i toga. Zastupnica sam teze da čovjek bira da bude agresivan. Osoba bira da bude nasilna i onda se u skladu sa tim i ponaša. Neka jedan od argumenata bude da sve osobe koje su agresivne prema životinjama, djeci, ženama, nemoćnim ljudima ne pokazuju istu agresivnost, ili ne pokazuju istu dozu hrabrosti u odnosu na druge ljude od kojih bi mogli zavisiti ili od kojih u određenom momentu osjećaju strah ili podređenost. Ljudi biraju da budu agresivni. Zato trebamo učiti ljude da budu ne agresivni. Samo ćemo zataškati problem ako kažemo – on/ona je rođen/a takav/a i to mu je u genima. Svi njegovi su bili takvi. To nije u genima, to je u modelu ponašanja koji kopira. Ako je tako, onda važi i suprotno, da kada vidimo model ponašanja koji je neagresivan i mi ćemo se rukovoditi tim modelom. To treba da nam bude princip u vaspitanju.
RSE: Nedavno su portali u Crnoj Gori objavili informaciju kako je jedna djevojka, koja nije iz Crne Gore, na Fejsbuku postavila snimak kako davi psa. O čemu nam govore ti šokantni postupci mladih prema životinjama?
Perović Ivanović: To je grozno. Dobro je radi osjvešćivanja društva napisati da se to desilo i poslati u tekstu poruku da to ne smije da se dešava. Grozno mi je staviti taj snimak. Mislim da su ljudi znatiželjni i da će većina poželjeti to da pogleda i pogledaće. Nadam se da će većini biti jako neprijatno, ali koliko je onih koji će u tome vidjeti i nešto što bi mogli i sami da probaju. Kako sam čula komentare u vezi snimka sa nesrećnim magarcem iz Crne Gore. Ljudi koji su taj snimak doživjeli su rekli - Pogledajte tvrdoglavog magarca, trebalo je samo da potrči i onda to ne bi bilo nasilje nad životinjama. Ali ne, to ne treba da dam je u fokusu. U fokusu treba da nam bude da je jedan čovjek odlučio da muči tog magarca. Možemo to različito percipirati i od jednog, veoma teškog postupka, napraviti na oko beningnu stvar.
RSE: Da li su prvi simptomi ozdravljanja crnogorskog društva, glede odnosa prema živim bićima, sve češće prijave protiv nasilnika i pozivi da se kazne, kao i medijska pažnja koja se sve više okreće ka slučajevima nasilja nad životinjama?
Perović Ivanović: Apsolutno. Primjećujem kao građanska koja u to nije mnogo uključena, ali kroz medije, da je društvo za borbu za prava životinja ili zaštitu životinja sve aktivnije u Crnoj Gori. Izuzetno pozdravljam njihove napore i projekte da upravo na taj način, i iz tog segmenta, doprinesu ozdravljenju sveukupnog crnogorskog društva. To će uticati, ne samo u domenu zaštite životinja, nego i naše percepcije šta je to nasilno a šta nenasilno ponašanje i koje od to dvoje treba da nam bude model.
RSE: Osim organizacija, tu su i pojedinci poput gospođe Manojlović u Podgorici i gospođe u Pljevljima, koje su žestoki borci za zaštitu životinja. Ukazuju na ono što se dešava nesretnim životinjama. Na nivou pojedinca, šta bi mi svi trebali da uradimo?
Perović Ivanović: Iz psihološke i psihijatrijske prakse, svaki student psihologije i psihijatrije je učio da jedna od prvih indikatora da će osoba imati ili ima teških psiholoških poremećaja, je mučenje životinja u djetinjstvu. Ne smijemo upasti u zabludu da su svi ljudi, koji muče životinje, psihički bolesnici. To ih amnestira od odgovornosti i snošenja posljedica za svoje zlo činjenje. Mene je u ovoj priči jako emotivno dotaklo, jesu i oni drugi akteri filma o magarcu. To su ljudi koji su sve snimili. Činjenicom da to nisu prijavili, nego da je njihova prva potreba bila da objelodane snimak, ne možemo isključiti njihovu odgovornost u cijeloj priči. Mislim da je dužnost svih nas da takve slučajeve prijavljujemo i pomognemo jedni drugima na taj način da budemo bolji ljud.