Bosanskohercegovački pjesnik
Marko Vešović, jedan je od najpriznatijih hroničara života u Sarajevu pod opsadom, prije 20 godina. U njegovom opusu posebno mjesto zauzima knjiga „Poljska konjica“ o granatiranju Sarajeva, koje je trajalo gotovo četiri godine i u kojem je poginuo 11.541 stanovnika tog grada.
Svojevremeno je zapisao: "Postali smo braća po čekanju granata, po drhtanju pred eksplozijama, po utrobnom strahu za svoju djecu, čije plačeve ni Bog s nebesa ne bi mogao podijeliti na srpske, hrvatske i muslimanske.“
RSE: Budući da ste dobro poznavali one koji će početkom 90-tih svojom politikom i odlukama dovesti do rata u BiH, da li vas je rat iznenadio?
Vešović: To nije samo moje iskustvo, nego je iskustvo gotovo svih ljudi koji su mi bili prijatelji, poznanici ili sam se upoznao sa njima od početka rata. Svi smo mi bili velika telad, koja je vjerovala, sve do oktobra 1992., da je ovo neka greška, zabuna. U oktobru smo shvatili da treba da stisnemo zube i da trpimo, da čekamo da se stvar poslije toliko godina okonča. Ratovi, nesreće, kuge - dešavaju se redovno, ali čovjek ne može ozbiljno da povjeruje u njih, sve dok ga ne zajašu.
Govorili smo - Ma kakav rat! Kako može u Sarajevu da ratuje ulica protiv ulice, neboder protiv nebodera, sokak protiv sokaka. Nije nam padalo na pamet da će oni zatvoriti obruč i onda lemati koga stignu. Neki su govorili - Ma ja sam sve znao. Ako mi je prijatelj, kažem mu da laže da je sve znao jer nije pametniji od mene. Ima proroka koji su sve u bobu predvidjeli i znali šta će se desiti. Ja nisam znao.
RSE: Osim što je drama jednog društva i države, rat je i porodična drama. Vi i vaša porodica bili ste sve vrijeme u Sarajevu pod opsadom.
Vešović: Sve se završilo kako treba. Kćerka mi je bila ranjena ali ništa opasno. Napisao sam o tom i priču. Moja kćerka je tada imala 7,5 godina. Pola brige otpada na moje dijete, a pola je sve ostalo. Znao sam, ako bi joj se, ne daj Bože, nešto desilo, ja to ne bih preživio, ja bih se ubio jer bih znao da sam ja svoje dijete osudio na smrt.
Ispalo je sve kako treba. Brakovi su u Sarajevu, ali i čitavoj bivšoj Jugoslaviji, masovno pucali kao ledenice. Mi smo ostali. Moje dijete je bilo izvor ogromne brige i straha.
Ispalo je najbolje ovo kako smo odlučili. Ne znam hoće li moje dijete kasnije imati nekih posljedica zbog toga što je raslo pod granatama. Znam da je ona sve zaboravila, osim nekoliko najstrašnijih stvari. Na primjer, počnu granate, a mi svi u podrum. Ja se okrenem, a nema mi djeteta, ostala negdje vani. Izjurio sam i stao kao lud da dozivam Ivanu. Nekoliko tih trenutaka ona je zapamtila. Zapamtila je i kako sam joj donio vruć hljeb sa sirom iz kasarne. Držao sam neko predavanje borcima i dobio sam štrucu hljeba presječenu i u njoj sir. Pošto nije bilo taksija, trčao sam od kasarne do kuće da svom djetetu donesem topao hljeb i sir. Ona kaže da nikada neće zaboraviti kako je taj sir mirisao.
Imam pregršt uspomena. Što se mene tiče, bez obzira što me Bosna ne zanima jer mislim da ta država ne postoji, ovo iskustvo ne bih dao ni za šta na svijetu. Izašao sam iz svega toga kao drugi čovjek. Mnogo bolje, dublje, tačnije i istinitije pišem. Ovo je iskustvo obilježilo i mene kao čovjeka, a pogotovo kao pisca. Napisao sam, od kada je stao rat do danas, deset puta više nego za čitav život prije. Sve to što sam napisao je mnogo bolje, nego ono ranije.
Nisam pisao iz književnih razloga
RSE: Kako je bilo pisati za ratno Oslobođenje? Mnogi govore da su vašu rubriku, u kojoj ste se na svoj način obračunavali sa onima koji su tih dana zasipali Sarajevo granatama, čitali sa uživanjem, koliko je to bilo moguće u ratnim uslovima?
Vešović: Najbolje mi je rekla jedna žena, sasvim obična – Kada čitam vaše tekstove, do pola plačem, a od pola se smijem. Time sam se branio. Pomagao mi je crnogorski jezik i sjećanje na moju majku. Sada to doživljavam kao fikciju, kao prošlost. Da nisam to zapisao, tih 90 posto stvari bih zaboravio. Sada to djeluje kao književnost, iako su to stroga svjedočanstva, preživljavanja moja, moje žene, djeteta i ljudi sa kojima sam živio, preživljavanje tog pakla. Nisam pisao iz književnih razloga, ali je ispalo da su ti tekstovi književni jer mješavina tragedije, humora, nesreće i ironije je nešto što je svojstvo svega što sam pisao.
RSE: Mnogi su govorili kako je krajnje bizarna činjenica da najbolji književni opis sarajevske ratne epopeje nije uradio, ni Sarajlija, ni Bošnjak, već čovjek čiji su zemljaci i sunarodnici više od tri godine držali grad u paklenom obruču. Marko, rođeni ste u Crnoj Gori, u istoj zemlji gdje i Radovan Karadžić, ratni predsjednik bosanskih Srba i haški zatvorenik.
Vešović: Podgoričani su za mene najduhovitiji Crnogorci. To nije slučajno. Znam da postoji stari grad Porodica, da ima gradsku kulturu i gradski humor. Karadžić me ne zanima. U trenutku kada je otišao za Hag je prestao da me zanima. Knjigu „Poljska
Mene jeste stvorila Crna Gora, ali mene jeste preoblikovala i obogatila BiH, a pogotovo Sarajevo.
konjica“ sam mogao samo ja napisati. Tih 90 posto stvari sam samo ja upamtio i zabilježio. To više ne postoji u glavama Sarajlija. To je govor mojih sugrađana. To je bilo zaboravljeno. Istovremeno je u tom govoru i moj način mišljenja. Imao sam tu sreću što sam iznutra to sve gledao, što sam znao te ljude. Ali istovremeno sam to sve gledao i izvana. Imao sam dvostruki pogled - da razumijem to sve iznutra, ali i da to gledam sa distance. Mene je ipak stvorila druga kultura, iako ne volim pretjerano Crnu Goru. Taj kvalitet je baš taj pogled izvana. Ne može tjerati šegu sa tim neko ko je maksimalno uključen. Istovremeno, kada to pređe na tragediju i nesreću, onda se javi glas ovog drugog čovjeka, koji govori iznutra. Mislim da je to osnovna vrijednost tih tekstova – taj dvostruki pogled. Mene jeste stvorila Crna Gora, ali mene jeste preoblikovala i obogatila BiH, a pogotovo Sarajevo.
RSE: Kako ste se osjećali tih dana kao Crnogorac u opkoljenom Sarajevu, znajući da na to i ostala ratišta u BiH dolaze vikend ratnici iz Crne Gore?
Vešović: Svi su me znali tu gdje se krećem. Čujem iza leđa kada prođem – Ovo je onaj naš Crnogorac. Tim je sve rečeno. Ima jedna budala koja je u ratu ostala tu i postala njihov Crnogorac. Da ne govorim kakve su sve gadosti napisali Crnogorci o ratu - Pritisak je Bošnjaka da se pišemo kao Srbi, da bi smo povećali broj Srba jer su Bošnjaci očistili Srbe iz Sarajeva. Meni niko u ratu, osim jedan puta, kada sam bio uhapšen, za 44 mjeseca nije zatražio ličnu kartu, niti sam je imao jer je bila zastarjela. To govori o mom statusu u Sarajevu. Meni nije trebala lična karta u vrijeme policijskog sata nikada.
RSE: Šta vam da je snagu da i tada i do dana današnjeg govorite iste stvari o ratu u BiH?
Vešović: Gete je napisao – Jer ja sam bio čovjek, a to znači borac. Govorio sam da se Crnogorci moraju istaći, pogotovo u ratu. Vole da pričaju o tome kako su se istakli. Poslije rata postoji crnogorska huja. Rekao sam - Neću ćutati kada naletim na bilo što, što kažu ili napišu četnici. Neću prećutati da im ne dam po nosu, onoliko koliko znam. Probudila se ta crnogorska borbena žica, koja će trajati dok mene ima.