Subota, 18. maj/svibanj 2013, 15:01 CET

Bosna i Hercegovina

Marš mira ka Srebrenici: Sjećanje na ratne strahote

Marš mira, 8. jul 2012.
Marš mira, 8. jul 2012.
Veličina slova - +
Oko osam hiljada sudionika Marša mira iz BiH i brojnih zemalja krenulo je u nedjelju ujutro pješice do Srebrenice. Nakon što su prespavali u Liplju kod Zvornika, u ponedjeljak prolaze najtežu etapu puta. Očekuje se da će kolona u mjesto Pobuđe stići predvečer, gdje će drugi put noćiti. Liječnici su nekoliko puta morali intervenirati. No to još uvijek nikoga od sudionika nije obeshrabrilo niti vratilo sa Marša.
 
U srpnju 1995. godine šume su bile jedini dom brojnim Srebreničanima koji su bježali od zločinaca. Najviše je bilo majki sa djecom, a među njima i Zumra Pašalić. Njezin sada 17-ogodišnji sin Aid imao je tada tek dva mjeseca:

„Meni je ovog grada žao da vam je ne mogu opisati - jer sam bili učesnik 1995. tu, dijete rodila tu, borila se da preživim sa djetetom. Nisam razmišljala da li će mi muž preći, da li će mi otac, da li će mi familija preći - dok nisam prešla ja i dijete, dok nisam vidjela da smo živi ja i dijete. Kasnije su posljedice dolazile. Slučajnost je bila da mi je muž preživio, ali nije otac, nisu trojica amidža, nije preko 30 članova familije“, priča Pašalić.    

Aid, koji je te 1995. godine u maminom naručju bježao, prvi put je došao na Marš mira iz Nizozemske. Tek sada želi da mu njegova majka ispriča cijelu priču o Srebrenici.

„Nisu mi ništa rekli. Hoću sam da prođem, da vidim kako je bilo. Znam da nikad neće biti kako je tad bilo, ali moram jednom da prođem to. Hoću i ubuduće dolaziti. Srebrenica za mene znači sve. Ja sam odatle rodom i valja da tu dolazim i da budem za 11. juli“, kaže on.

Na marš mira krenuo je i Miralem Hodžić. Invalid. Bez noge. Nogu je izgubio u ratu:

„Dirnulo me ovo mnogo. Teško. U srcu sam spreman da idem.“

Ovaj Marš mira prije 17 godina bio je staza smrti. Srebreničane su pratile brutalne likvidacije. Oni koji su preživjeli, danas svjedoče da su bježali i sretali braću, sestre i majke sa djecom kako leže mrtvi. Nisu se smjeli zaustavljati.

Nerka Delkić kaže da su Srebrenica i strahote tog srpnja ipak zaboravljeni.

„Prošlo je mnogo godina i kad se priča o tome svakome je normalno žao, ali imam utisak - ja sam sad ostavila svoju familiju u Makarskoj, na moru, gdje dođu na godišnji, provode se, sunčaju se, kupaju, a meni kažu: ’De, bolan, ostani tu, kuda ćeš?’ Ali moja je želja velika i ja hoću i idem. Imam utisak da narod nekako kroz sve ove godine to kao da zaboravlja. Pa znate, u jednom danu nestale su hiljade iz jednog samo mjesta, pa zar mogu ja tamo sjediti? Ja sam svoj godišnji odmor namjestila da dođem“, rekla je Delkić.  
   
Na Maršu mira je i Izudin Alić, dječak iz Srebrenice kojega je Ratko Mladić pomilovao po glavi i dao mu čokoladu. Izudin će se uskoro u Haagu susresti sa Mladićem.

„Pošto sam ja zadnji svjedok, pošto trebam prvo uzeti i vratiti mu čokoladu, i onda svjedočenje. Ali kad će to biti bogzna. Samo ću mu reći: ’Ne smije vam niko ništa, pravac Potočari!’- jer izgubio sam svu familiju onda. Teško. Patnja. Tuga, jad i čemer. Ko nije preživio, taj ne zna šta je. Ni logor, ni pakao, ni smrt“, priča Alić.  

Mnogo je onih koji smo sreli, a kojima je ova staza uzela nekog najmilijega. Oni nemaju snage govoriti o užasima ove staze.

„Niko nikog nije mogao ponijeti na leđima. Dijelove puta nosili su rođaci, braća jedan drugog, ali puno slučajeva je bilo da je brat brata morao ostaviti - da bi živ došao iko od porodice“, prisjeća se Fatima Dautbašić.

Slobodnim šumama i nekadašnjim stazama smrti danas prolaze ljudi iz cijeloga svijeta.
Ovaj forum je zaključen
Sortiranje komentara
Komentari
     
Ime: Omarska Grad: Austrija
10.07.2012 13:52
-Malo podsjecanja 1993 g,reporteri bez granica iz €urope dolaze
na prostore BiH i prave reportazu odlaze medju srbe .......

postavljaju im jedno prosto pitanje ...:Zasto cinite ta zvjerstva Muslimanima ...Bosnjacima ..../odgovor je bio da im vise nikad ne naumpadne da sa nama zive i ovo cistimo teritori od ne srba jer je to zelja srpskog naroda.

Ime: SLOBODNA BiH
09.07.2012 23:59
Zašto “marš mira”? U bošnjačkoj istoriji mir i izbjegavanje sukoba sa drugima su uvijek bili dominantne karakteristike. Ali, to je baš ono što nas je dovelo do lutanja i etničke neizgrađenosti, a velikosrbe ohrabrivalo da nas uništavaju. Naravno, mir mora biti uvijek glavna konstanta našeg identiteta, ali moramo voditi računa da to ne prelazi granice etničkog ponosa i državnog suvereniteta. Za preko 8 hiljada ljudi bio je to marš smrti. Ne smijemo pod svaku cijenu insistirati na miru sa onima koji danas ne priznaju genocid, pruzati ruku onima koji bi sve to što su radili - ponovili da imaju priliku. Normalizacija odnosa sa susjedima je naravno potrebna, ali je kontraproduktivna ako dželat nije spreman da iskreno pruži ruku mira žrtvi i da pokaže spremnost da promijeni svoj odnos prema prošlosti. Ako mi kao žrtva stremimo da prvi tražimo pomirenje, onda nema ništa od naše suverenosti. Zato bi ovu veličanstvenu akciju koja se održava svake godine trebalo nazvati nekako drugacije, na primjer, MARŠ SJEĆANJA NA ŽRTVE GENOCIDA.
Odgovor

Ime: Jasar Grad: Svedska
10.07.2012 11:40
Ma, nema s njima ni pomirenja,a ni dobrosusjedskih odnosa.Njih to ne interesuje.Samo ih interesuje,kako da otkinu RS od BiH,a drugo ih ne interesuje.Oni su takav narod,samo silu priznaju.Dok god mi budemo tako merhametli,oni ce kidisati na BiH i na muslimane.Upamtite,samo albanski recept uspijeva,drugo nista.Oni bi opet ucinili isto,a mi bi da im pruzamo ruku pomirenja.Nesto s nama kao narodom nije u redu,moramo se mijenjati.Dok ne bude kasno,opet...
Odgovor

Ime: Anonimni posjetilac
10.07.2012 07:51
ja bi to nazvao-MARS PUTEM SMRTI.