Dostupni linkovi

Teatar koji razotkriva kolektivne laži i obmane


Predstava Olivera Frljića "Zoran Đinđić"
Predstava Olivera Frljića "Zoran Đinđić"
U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o ulozi političkog pozorišta na prostoru bivše Jugoslavije. Sagovornici su bili reditelji koji se bave tom vrstom teatra - Oliver Frljić iz Zagreba i Dino Mustafić iz Sarajeva.

Bilo je reči o tome gde su granice političkog pozorišta, u kojoj meri ta vrsta teatra uspeva da razbije zablude, laži i stereotipe koji su su opšteprihvaćeni u postjugoslovenskim društvima, zašto pojedini kritičari političko pozorište nazivaju pamfletskim, zašto je na premijeri predstave “Zoran Đinđić” u Beogradu pola sale aplaudiralo, a druga polovina požurila na napusti salu, sa kakvim se sve pritiscima suočavao reditelj te predstave Oliver Frljić, u kojoj meri političko pozorište doprinosi suočavanju sa istinom o zločinima koji su počinjeni u ratovima na području bivše Jugoslavije, može li političko pozorište biti zloupotrebljeno u nacionalističke svrhe, kao i o tome zašto politički teatar najlakše prelazi državne granice u regionu.

Omer Karabeg: Da li je političko pozorište danas postalo regionalni fenomen?

Oliver Frljić: Danas na ovim prostorima postoji cijela jedna generacija autora koji se bave političkim kazalištem. Rekao bih da to kazalište, na neki način, preuzima dio zadaća institucija društva koje ne rade svoj posao. Moja zadnja predstava, Zoran Đinđić, koju sam radio u Beogradu, nije klasični teatar, jer u ovom slučaju teatar pokušava napraviti ono što nisu uradile institucije civilnog društva - od upozoravanja na nedovršenost sudskog procesa za ubistvo Zorana Đinđića do pokušaja da se šira javnost mobilizira i senzibilizira za tu stvar.

Dino Mustafić: Političko pozorište je danas svakako regionalni fenomen. Sasvim je izvjesno da posljednjih godina na području Balkana, - a tu mislim ne samo na ono što Zapad zove jugosfera, već i na Bugarsku i Rumuniju - postoji niz vrlo zanimljivih autora, čije su predstave značajne ne samo kao političko pozorište, nego su ostvarile zapažene domete i u estetskoj ravni. To su bile najzanimljivije predstave, najemotivnije, intelektualno vrlo angažovane i odgovorne. Mislim da je nova generacija teatarskih stvaralaca ponovo učinila važnim pozorište koje se proteklih godina izgubilo u komercijalizaciji, pristajući na tretman komunalne zabave.

Omer Karabeg: Oni koji ne vole politiku u pozorištu karakterišu politički teatar kao pamfletski. Vama su, gospodine Frljiću, kritičari vaše nedavne beogradske predstave Zoran Đinđić prebacivali da je ona na granici novinskog feljtona, da se u njoj izgubila umetnost.

Oliver Frljić: Ne mislim da je novinski feljton sam po sebi išta loše. Uostalom, kazalište je, u odnosu na stvarnost, uvijek sporije od medija. Dok se mi počnemo baviti određenom temom, ona je već zastarjela, nju su već obradili televizija, štampa ili internet. Inače, kad je riječ o jeziku kojim se koristi političko kazalište, tu se javljaju nesporazumi sa kritičarima i gledateljima koji su odrasli na drugačijoj kazališnoj tradiciji. Jer, političko kazalište pokušava komunicirati sa publikom upravo radikalizacijom svog jezika na način koji je drugačiji od normirane komunikacije kakavu imamo u repertoarnim kazalištima.

Omer Karabeg: Gde su granice političkog pozorišta? Dokle se može ići, a da se predstava ne pretvori u pamflet?

Dino Mustafić
Dino Mustafić
Dino Mustafić: Nemam ništa protiv dobrog pamfletskog pozorišta. Pamflet u pozorištu ne mora biti nešto negativno, ako reditelj uspije da pozorišnim sredstvima prenese sadržaj, misao, ideju ili poruku direktno do gledaoca, bez okolišenja, bez teatarskih alegorija i stilskih figura. To je legitiman postupak. Podsjetiću na neka velika rediteljska imena poput Franka Kastorfa ili grupe Rimini Protokol, čije predstave sadrže vrlo direktne, neskrivene poruke. Političko pozorište računa na interaktivnu komunikaciju između publike i predstave. Čuveni reditelj Mejerholjd govorio je da ne voli ni predstave kojima svi aplaudiraju, niti one koje svi izvižde. On je smatrao da je pravio predstave koje su dijelile publiku, koje su je polemizirale. Mislim da i predstave našeg političkog pozorišta, bez obzira koju temu obrađuju, ne nailaze niti na horsko odobravanje, niti na horsko negodovanje. Mislim da je političko pozorište danas na Balkanu vrlo vitalno i intrigantno, ali da nije u pitanju nikakav trend, kako čitam u nekim tekstovima, nego je u pitanju autorski stav.

Omer Karabeg: Da li je cilj političkog pozorišta da atakujući na svest gledaoca razbija zablude, strereotipe i oficijelne istine?

Mislim da je bitno napadati one stvari oko kojih postoji neka vrsta društvenog konsenzusa, nametnutog ili nenametnutog.

Oliver Frljić: Mislim da je bitno napadati one stvari oko kojih postoji neka vrsta društvenog konsenzusa, nametnutog ili nenametnutog. U svakoj sredini u koju dođem pokušavam vidjeti što su stvari oko kojih postoji najširi društveni konsenzus. Onda u svojim predstavama poblematiziram upravo te stvari što proizvodi reakcije, koje mogu biti poput onih koje sam u Bosni i Hercegovini imao na predstavu Pismo iz 1920, koju sam radio sa ansamblom zeničkog pozorišta, ili poput reakacija na Bakhe u Splitu, gdje sam govorio o zločinima hrvatske strane u Domovinskom ratu nad civilima srpske nacionalnosti koji su ostali u Splitu. U tu katerogiju spada i moja zadnja predstava Zoran Đinđić, koja govori o samom atentatu na Đinđića, ali i o onome što se događalo nakon atentata, kada je Đinđićeva Demokratska stranka napravila sa Socijalističkom partijom Srbije jednu vrstu nemoralne koalicije, dakle, upravo sa onima koji su stvorili atmosferu u kojoj je Đinđić mogao biti ubijen, pa su izvršioci atentata računali na to da neće biti procesuirani. Uvijek pokušavam dovesti u pitanje one stvari oko kojih postoji neko najšire slaganje, pa je onda logično očekivati i reakciju publike. Sve te predstave su računale s tim da će podijeliti publiku. Na predstavi svake večeri ima 200 ili 300 ljudi u publici i svako od njih se na drugačiji način određuje prema onome što gleda.

Omer Karabeg: Tako je vaša predstava Zoran Đinđić u beogradskom Atlelju 212, već na premijeri podelila publiku. Pola sale je aplaudiralo, a druga polovina je ćutke izašla. Vi ste, vidim, zadovoljni kada dobijete takav rezultat.

Oliver Frljić: Ja sam zadovoljan. Mene najviše brinu one moje predstave gdje ljudi na kraju aplaudiraju, čestitaju mi i onda svako od nas nastavlja svoj život kakav je bio prije toga. Pokušavam raditi predstave koje će se konfrontirati sa društvenom zajednicom i uvjerenjima te zajednice. Na premijeri u Beogradu se dogodilo da je jedan dio gledališta neobično brzo napustio dvoranu, to je bio jedan mali stampedo, dok su ostali frenetično aplaudirali. Mislim da ta predstava pokazuje podijeljenost koja postoji unutar srbijanskog društva oko Zorana Đinđića, ali i oko mnogo šireg spektra društveno-političkih tema.

Omer Karabeg: U kojoj meri političko pozorište može doprineti suočavanju sa svim onim užasima koji su se dogodili u jugoslovenskim ratovima?

Za mene je pozorište prostor osvajanja slobode, slobode u mišljenju, slobode u stavu, slobode koja je - što zbog totalitarnih režima, što zbog rata - bila suspendovana svih ovih proteklih decenija.

Dino Mustafić: Mislim da itekako može. To pokazuje uspijeh predstava kao što su Kukavičluk ili Pismo iz 1920 kolege Frljića, Generacija 91-95 Borisa Šeparevića, Hipermnezija Selme Spahić, i da ne nabrajam dalje. Sve te predstave su se bavile odnosom prema prošlosti, traženjem uzroka koji su doveli do ratova i razaranja, nasiljem i mržnjom. To su značajne i potrebne predstave, jer su otvorile prostor dijaloga na koji pozorište računa. Upravo takve predstave pokušavaju da razbiju predrasude i stereotipe sa kojima gledalac dolazi u pozorište. Kada smo u Beogradu radili predstavu Rođeni u Yu - koja je govorila o izgubljenom identitetu i šta se događa kada nestane jedna država, a koja se otvara jednom strofom već zaboravljene jugoslovenske himne - nismo mogli ni predpostaviti da će na premijeri publika ustati i horski otpjevati tu prvu strofu. Neko je odmah rekao da je na premijeru došla jugonostalgičarska publika. Ta je predstava zatim prikazana i u bivšim republikama, koje bismo uslovno mogli nazvati antijugoslovenskim, pa je i tamo bilo ustajanja, ali i protesta, jer je bilo i onih kojima je ta himna smetala. Nama je političko pozorište itekako potrebno, jer mi još uvijek živimo u vremenu koje je preddemokratsko. Za mene je pozorište prostor osvajanja slobode, slobode u mišljenju, slobode u stavu, slobode koja je - što zbog totalitarnih režima, što zbog rata - bila suspendovana svih ovih proteklih decenija, a posebno posljednje dvije decenije.

Omer Karabeg: Gospodine Frljiću, Vi ste se u pomenutoj predstavi Kukavičluk, koja je proglašena najboljom na prošlogodišnjem Sterijinom pozorju, bavili Srebrenicom. Kako je publika reagovala?

Oliver Frljić: Bilo je različith reakcija. Sjećam se da je prilikom izvođenja u Novom Sadu, na Sterijinom pozorju, nakon što je jedan glumac najavio scenu u kojoj će se nabrajati imena žrtava iz Srebrenice, jedna gospođa iz publike viknula: “Nemojte molim vas“. Onda je neko reagirao na to. Meni je ta scena jako važna, jer ona pokušava govoriti o srebreničkoj tragediji na drugačiji način, mimo ovoga što imamo u dnevno-političkoj upotrebi. Uvijek se govori bezlično, u brojkama, a meni je bilo jako važno da se čuje barem dio imena srebreničkih žrtava. Htio sam da se ta imena izgovore. Scenu sam koncipirao tako da glumci sjede sa strane. Pozornica je prazna, svjetlo je upaljeno i oni izgovaraju ta imena. Ništa se ne događa, osim što imate mogućnost da ostanete sami sa sobom i čujete ta imena. Nadao sam se da to može biti prilika da se svako suoči sa nekom svojom odgovornošću zbog onoga što se desilo, ne samo u toj tragediji, nego u svim tragedijama koje su se događale tokom proteklih ratova u regionu. Nekada je ta scena prolazila tako da niko ništa ne bi rekao, a čuo sam da je na nekim izvedbama dio publike znao na toj sceni izaći iz sale.

Omer Karabeg: Kažete da ste hteli da navedete gledaoca da posumnja u zvanične istine koje mu se svakodnevno serviraju, ali šta može jedna pozorišna predstava protiv televizije i štampe, koje u horu ponavljaju - naš narod je žrtva, oni drugi su krivi. Da li je to onda uzaludan posao?

Oliver Frljić: Malo jeste, a malo i nije. Procesi autoviktimizacije, o kojim govorite, su toliko dominantni u svim društvima ovog regiona da se zapravo niko ne želi pozabaviti onim što je radio u ratu, nego se svi bave onim što im je rađeno u ratu. Moje predstave pokušavaju ići i protiv tog autoviktimizacijskog diskursa.

Kada se ljudi protjeruju iz vlastitih domova, kada se ubijaju zato što pripadaju drugoj etničkoj zajednici, onda se to naziva etničkim čišćenjem, mada se radi o strašnim zvjerstvima, progonu, ubijanju, genocidu. Političko pozorište te stvari naziva pravim imenom.

Dino Mustafić: Nije uzaludan posao. U to sam uvjeren. Da nisam - ne bih se uopšte bavio pozorištem. Mislim da se oficijelne istine razbijaju u umjetničkim djelima, ne samo u teatru, nego i u literaturi, i u filmu. To su “istine“ koje su nastale u nacionalnim laboratorijima, kao svojevrsni falsifikati ili kao rezultat revizije istorije. Ja volim političko pozorište zato što ono izbjegava politički jezik. Ježim se izraza koje su nam ovdje, u Bosni i Hercegovini, nametnuli mediji. Stvari više ne možete nazvati pravim imenom. Stalno se govori u eufemizmima. Kada se ljudi protjeruju iz vlastitih domova, kada se ubijaju zato što pripadaju drugoj etničkoj zajednici, onda se to naziva etničkim čišćenjem, mada se radi o strašnim zvjerstvima, progonu, ubijanju, genocidu. Političko pozorište te stvari naziva pravim imenom bez ikakvih kalkulacija i kompromisa.

Omer Karabeg: Može li se desiti da političko pozorište bude zloupotrebljeno, da šalje nacionalističke poruke?

Oliver Frljić: Naravno, ali onda se ne radi o političkom pozorištu, nego o propagandi. Ukoliko bismo koristili pozornicu da bismo opravdali zločine, to onda nema nikakve veze sa umjetnošću. To je gola propaganda. Mislim da je razlika između političkog pozorišta i ovog, o kome vi govorite, u tome što politički teatar optira za određene univerzalne vrijednosti.

Dino Mustafić: Pozorište koje je slalo poruke zla, podjele, diskriminacije i nacionalizma - postojalo je 90-tih godina na prostoru bivše Jugoslavije. To je bilo agitatorsko pozorište. Ono je agitiralo za određenu političku opciju ili ideologiju, dok političko pozorište uvijek izražava sumnju, upit i dilemu. Ono oponira ustaljenom, prihvaćenom mišljenju. Uostalom, ko se danas još sjeća tih predstava i autora? Oni su vrlo brzo pali u zaborav. Onog trenutka kada su njihove političke opcije otišle na smetljište istorije.

Sjećam se proslave Tuđmanovog rođendana 1997. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, koju je režirao Zlatko Vitez. Mislim da je to jedan od najsramotnijih datuma u kazališnoj povjesti Hrvatske.

Oliver Frljić: Sjećam se predstava iz devedesetih u Hrvatskoj, gdje je kazalište korišteno upravo u tu svrhu. Sjećam se proslave Tuđmanovog rođendana 1997. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, koju je režirao Zlatko Vitez. Mislim da je to jedan od najsramotnijih datuma u kazališnoj povjesti Hrvatske, gdje je kazalište iskorišteno za najgoru vrstu ideološke propagande. Mislim da je tada kazalištu kao takvom nanesena nesaglediva šteta, ali još veći je problem kako su u svemu tome mogli participirati svi ti ljudi, glumci i ostali, koji su bili uključeni u taj projekt. Meni je danas jako teško imati komunikaciju sa tim ljudima koji nisu imali nikakav problem sudjelovali u priredbi jedne operetne vlasti koja je, iako smiješna, bila itekako ozbiljna i nanijela je velike žrtve i vlastitom i drugim nacionalnim korpusima u regionu.

Dino Mustafić: Rekao bih da u pozorištima koja imaju prefiks - nacionalni - još uvijek postoji potreba da im se na repertoaru nađe po koji nacionalno romantičarski komad sa mitovima, folklorom i nacionalmim barjacima. Ta vrsta operetskog pozorišta se s vremena na vrijeme pojavi u svim sredinama, međutim, takve predstave, na svu sreću, ne režiraju ozbiljni reditelji. One danas ne privlače publiku i brzo padaju u zaborav.

Omer Karabeg: Kada ste radili jako provokativne predstave, da li ste imali probleme s vlastima, pritom ne mislim na zabrane, nego na indirektne opstrukcije?

Oliver Frljić: Ima i direktne i indirektne opstrukcije. Dok sam radio na predstavi Zoran Đinđić u Beogradu bilo je različitih pritisaka. Dijelom su i glumci, i u Ateljeu 212 i oko njega, vršili jednu vrstu pritiska na svoje kolege. Neki glumci, koji su igrali u predstavi, rekli su mi da su na njih vršeni i politički pritisci. Ja sam to shvatio kao indirektni pritisak na ono što sam radio i kao pokušaj opstruiranja rada na predstavi. Međutim, bilo bi naivno očekivati da se takvo nešto ne dogodi. Ukoliko želite napadati stvari oko kojih postoji neka vrsta najšireg društvenog konsenzusa, onda se takve reakcije mogu i očekivati. Ali ja nisam želio gledati to kao nešto negativno, već sam odlučio da sve to uključim u samo tkivo predstave. Svi pritisci i pokušaji da se predstava unaprijed diskvalificira zbog mog porijekla ili zbog toga odakle dolazim - sve je to ušlo u predstavu. Na taj način predstava sama sebe optužuje.

Omer Karabeg: Vi ste, znači, sve to usisali u predstavu i onda tokom izvođenja vratili u publiku?

Oliver Frljić
Oliver Frljić
Oliver Frljić: Da. Mislim da predstava, zapravo, to polemički baca u lice gledateljima. Naravno, taj dio predstave se nije doticao onih koji nemaju tu vrsta problema, koji smatraju da nečija adresa stanovanja i to gdje je neko rođen nisu faktori koje treba uzimati u obzir u prosuđivanju umjetničkog djela. Ali mislim da je to itekako imalo učinka na onaj dio publike, koji je svoje zaključke donio unaprijed.

Dino Mustafić: Pritisci i opstrukcije su nešto što vas prati kad odlučite da radite neku političku temu, koja može biti delikatna za tu sredinu. Ne postoji nijedna predstava koju sam radio u posljednje vrijeme, a koja se bavila političkom temom, a da nisam teško sastavio podjelu. Meni se događalo, a koliko znam, toga je bilo i kod Olivera, da su glumci izlazili iz predstave. Na prvom okupljanju više od pola ansambla kaže da u predstavi ne vidi sebe ili da u tome ne želi da učestvuje. Neko navodi umjetničke razloge, a neko svoja ideološka sumnjičenja. Sasvim je sigurno da mi, kada krećemo u ovakve projekte, u njih ulazimo i sa svojim svjetonazorom i sa svojim senzibilitetom i, ako hoćete, sa svojim političkom filozofijom. Ja nikada nisam krio da sam ljevičar po svom opredjeljenju i da preferiram društvo sa socijalnom jednakošću i etničkom pravdom. To su teme koje mene zanimaju.

Omer Karabeg: Čini se, a evo i vas dvojica, koji režirate po celoj bivšoj Jugoslaviji, to potvrđujete - da političko pozorište nekako najlakše prelazi ove naše državne granice.

Oliver Frljić: Ono prelazi ukoliko uspijeva uspostaviti komunikaciju. Te predstave najbolje komuniciraju sa sredinom u kojoj su rađene i za koje su rađene, jer tu postoji najjači sentiment - bio negativan ili pozitivan - prema onome o čemu te predstave pokušavaju govoriti. S druge strane, ja mislim da smo mi još uvijek jedan kulturni prostor, bez obzira na granice koje postoje među ovim državama, dojučerašnjim republikama. Te predstave su razumljive upravo zbog toga što dijelimo i kulturno naslijeđe i političku povijest, a i poslijeratni tranzicijski procesi su nam dosta slični. Tako da ja mislim da se mi puno više razumijemo nego što želimo priznati. Izmišljaju se novi jezici kao rezultat političkih odluka. Ja ne znam na kojem jeziku nas trojica sada govorimo, ali ja savršeno razumijem vas obojicu, a i vi mene. Mislim da i pozorišne predstave dijele kazališni jezik, ali i tematski interes, pa su zbog toga manje-više razumljive svugdje u regionu.

Dino Mustafić: Ne mislim da svako političko pozorište može da zaintrigira druge sredine, bez obzira koliko se bavilo provokativnim političkim temema od regionalnog značaja. Samo dobro političko pozorište može da preskače granice. Slažem se da mi još uvijek imamo mnogo više sličnosti nego razlika i da su nam problemi skoro pa identični. Uzmimo Oliverovu posljednju predstavu Zoran Đinđić. Radi se o lideru koji je ubijen u susjednoj zemlji. Mislim da će to sa velikim interesovanjem pratiti publika i u Zagrebu, i u Sarajevu i u Ljubljani, pošto je riječ o univerzalnoj priči - zašto ubijaju progresivne lidere, šta stoji iza toga, zašto se država s tim ne obračunava. Sjetite se samo velikih političkih atentata - od Džona Kenedija do Ulofa Palmea. Da li bi danas situacija na Balkanu bila drugačija da je Đinđić živ? Dakle, teme koje na početku djeluju kao da su lokalnog karaktera ili da su isključivo vezane za određenu sredinu, kada dođu u širi kontekst, izazivaju interes javnosti i u drugim sredinama. Sjećam se jedne sjajne predstave Kristofa Marthalera, koju je gledala i publika na BITEF-u i na MESS-u, u kojoj se govori o Istočnoj Njemačkoj, ali i o traumama njemačkog društva zbog holokausta. Ta predstava je jako dobro komunicirala sa publikom na ovim prostorima. Mislim da političko pozorište nije limitiramo svojom temom, nego je to pozorište univerzalnih vrijednosti.
XS
SM
MD
LG