Dostupni linkovi

Zašto se Srbija odriče antifašizma?


Sa protesta antifašista u Beogradu, novembar 2009, Foto: Vesna Anđić
Sa protesta antifašista u Beogradu, novembar 2009, Foto: Vesna Anđić
Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je revizija istorije Drugog svetskog rata u Srbiji. Sagovornici su bili Dubravka Stojanović, vanredni profesor na Katedri za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, i Jovan Bajford, docent na Katedri za društvene nauke Otvorenog univerziteta u Velikoj Britaniji.

Bilo je reči o motivima rehabilitacije Draže Mihajlovića, Milana Nedića i Dimitrija Ljotića, o tome zašto je danas u Srbiji predost biti potomak porodice kolaboracionista, dok je nepoželjno pripadati porodici sa partizanskom tradicijom, šta je cilj kampanje oko pronalaženja groba Draže Mihajlovića, zašto se prećutkuje holokaust u Nedićevoj Srbiji, zašto je Srbija bila jedina zemlja koja nije poslala svoju delegaciju na obeležavanje 60. godišnjice oslobođenja Aušvica, kao i o tome koliko je revizijom istorije Drugog svetskog rata u Srbiji relativiziran odnos prema fašizmu.

Omer Karabeg: Može li se reći da je u Srbiji završen proces rehabilitacije kvislinga koji je počeo devedestih godina?

Dubravka Stojanović: Taj proces je zaista daleko odmakao. Dobili smo zakon koji je izjednačio partizanski i ravnogorski pokret, umešalo se sudstvo, pa je u čitavom nizu slučajeva izvršilo rehabilitacije, uključujući i ovu nedavnu kontroverznu rehabilitaciju Dragiše Cvetkovića, gradonačelnici su uzeli istoriju u svoje ruke i donosili odluke koji će se praznici slaviti, a koji ne, na koje će se spomenike polagati venci, a na koje ne. Međutim, taj proces nema kraja zato što on zavisi od potreba dnevne politike. Evo, sada smo bili svedoci da se zbog potreba spoljne politike ponovo slavio
Stojanović: Želeli su da nađu nekog svog pretka koji će se partizanima, dakle precima komunista, jasno suprotstaviti. Taj idealni predak tražio se u ličnostima koje su se tokom Drugog svetskog rata nalazile na suprotnoj strani u odnosu na partizane.
20. oktobra, dan oslobođenje Beograda.

Jovan Bajford:
Kad je reč o Drugom svetskom ratu, ono što imamo danas je niz kratkih prikaza, izdvojenih epizoda i slika bez ikakvog hronološkog sleda, kritičkog uvida, koherentne naracije i logičnosti, a sve to zahteva ozbiljno istorijsko sagledavanje prošlosti. Zbog toga danas imate situaciju da se potraga za ostacima Draže Mihajlovića predstavlja kao važan državni posao, a u isto vreme se proslavlja godišnjica ulaska Crvene armije u Beograd.

Omer Karabeg: Otkuda potreba da se rehabilituju Draža Mihajlović i Milan Nedić, a u izvesnoj meri i Dimitrije Ljotić?
Dubravka Stojanović: Po mom mišljenju osnovni razlog leži u tome što je nova vlast, koja je došla nakon političkih promena 2000. godine, bila u potrazi za onim što zovemo idealni predak. Oni su kreirali svoju istorijsku tradiciju jer su hteli da naprave diskontinuitet u odnosu na prethodnu vlast. Želeli su da nađu nekog svog pretka koji će se partizanima, dakle precima komunista, jasno suprotstaviti. Taj idealni predak tražio se u ličnostima koje su se tokom Drugog svetskog rata nalazile na suprotnoj strani u odnosu na partizane. To je, po mom mišljenju, proizvelo velike probleme u srpskom društvu, kad je reč o odnosu prema
Bajford: Nedić ima mnogo više pobornika među delovima intelektualne elite čiji pojedini predstavnici insistiraju na njegovog rehabilitaciji. Iz tih krugova potiče i priča o Nediću kao nekome ko je bio zaštitnik Srba, ko je žrtvovao svoju čast da bi kolaboracijom sa Nemcima spasao Srbe
fašizmu i antifašizmu, zbog toga što je ta druga strana bila u kolaboracionističkom odnosu sa okupatorom.

Jovan Bajford:
Ja mislim da su motivi rehabilitacije Ljotića, Nedića i Draže Mihajlovića različiti. Mislim da u narodu nema simpatije prema Nediću za razliku od Draže Mihajlovića čiji kult i danas postoji u onim delovima Srbije gde je njegov pokret bio popularan u vreme Drugog svetskog rata. Nedić ima mnogo više pobornika među delovima intelektualne elite čiji pojedini predstavnici insistiraju na njegovog rehabilitaciji. Iz tih krugova potiče i priča o Nediću kao nekome ko je bio zaštitnik Srba, ko je žrtvovao svoju čast da bi kolaboracijom sa Nemcima spasao Srbe. Ta priča je lansirana krajem osamdestih 80-ih u kontekstu rasprava između srpskih u hrvatskih istoričara. Naime, u to vreme srpski istoričari su se prvenstveno bavili Nezavisnom Državom Hrvatskom i zločinima koji su tamo bili počinjeni, pa su se u Hrvatskoj javili, što istoričari, što kvazi istoričari, koji su pokušavali da Srbima vrate istom merom insistirajući da su kolaboracionisti u Srbiji bili podjednako zli kao i vlast u NDH. To nije bilo zasnovano ni na kakvim istorijskim činjenicama već na manipulacijama brojkama i istoriografijom. Ali svjedeno, bilo je mnogo ljudi u Srbiji koji su se upecali na tu propagandu i koji su onda pokušavali da opravdaju sve ono što je Milan Nedić radio da bi se Srbi predstavili kao apsolutno dobri i kao sušta suprotnost onome što se dešavalo u Zagrebu i širom NDH. Naravno, bilo je i pobornika Milan Nedića koji su ga branili iz ideoloških razloga i koji su kasnije, posle 2000. godine, uspeli da se izbore za njegovu njegovu laganu rehabilitaciju.

MANIPULACIJA ISTORIJOM

Omer Karabeg: Zar vam se ne čini da je danas u Srbiji prednost biti potomak porodice kolaboracinista, a nepoželjno pripaditi porodici sa partizanskom tradicijom?

Dubravka Stojanović: Problem je u manipulaciji istorijom .... brišu se holokaust i beogradski logori, briše se ono što su radili ljotićevci i Nedićeva policija koji su pomagali Gestapou hapseći ljude i odvodeći ih u logore.
Dubravka Stojanović: Da, sasvim sigurno, ali problem je u manipulaciji istorijom čija je posledica da je strana, koja je u u Drugom svetskom ratu bila suprodstavljena partizanskoj, predstavljene kao ispravna. Toj strani se brišu tamna mesta, brišu se holokaust i beogradski logori, briše se ono što su radili ljotićevci i Nedićeva policija koji su pomagali Gestapou hapseći ljude i odvodeći ih u logore. Ti delovi istorije se jednostavno zaboravljaju. To najbolje možemo videti iz današnjih udžbenika istorije gde se o tim zločinima uopšte ne govori, već se Nedić predstavlja, kako tamo piše, kao spasilac supstance srpskog bića. To je navodno bio autentični srpski odgovor na okupaciju, dok su partizani predstavljeni kao deo neke jugoslovensko-kominternovske ekipe. Ja verujem da ljudi iz partizanskih porodica danas mogu imati problem da se tako predstavljaju.

Jovan Bajford: Ideja o Milanu Nediću kao spasiocu srpskog naroda i
Bajford: Ideja o Milanu Nediću kao spasiocu srpskog naroda i srpskoj majci, koja se danas plasira, direktno je uzeta iz kolaboracionističke propagande.
srpskoj majci, koja se danas plasira, direktno je uzeta iz kolaboracionističke propagande. To je bio rečnik kojim su Nedićevi propagandisti pokušavali da opravdaju njegovu kolaboraciju sa nacistima. Neki ljudi u Srbiji su krajem 80-ih to prihvatili zdravo za gotovo i danas to plasiraju u medijima i knjigama.

Omer Karabeg: U Srbiji već mesecima traje potraga za grobom Draže Mihajlovića, čak je formirana i državna komisija za traženje njegovog groba. Vesti o aktivnosti te komisije dobijaju izuzetno mnogo prostora u medijima. To su udarne vesti u novinama i na televiziji. Zašto se država u to meša?

Dubravka Stojanović: Takve stvari obično služe da se skrene pažnja sa stvarnih problema. Tokom proleća i leta 2009. godine trajala je medijska histerija koja je počela formiranjem komisije za traženje groba Draže Mihajlovića, pa je ta komisija gotovo svakodnevno iznosila neka tobožnja nova saznanja, pa su se pojavljivali najrazličitiji svedoci, pa jedni nisu hteli ništa da kažu, a drugi su obećavali da će jednog dana nešto reći, pa su se podgrevale nade da će se naći taj čuveni papir, dokument koji će rešiti celu enigmu. I kako je jedna moja koleginica
Stojanović: Kako je jedna moja koleginica duhovito rekla - sve novine su imale vremensku prognozu, tv program i vesti o traženju kostiju Draže Mihajlovića.
duhovito rekla - sve novine su imale vremensku prognozu, tv program i vesti o traženju kostiju Draže Mihajlovića. Na to se kasnije, tokom leta, nadovezala druga medijska histerija koja se odnosila na otkrivanje masovnih grobnica posleratnog komunističkog terora, pa je formirana još jedna komisija ponovo sa državim sekretarom Slobodanom Homenom kao njenim bitnim članom. Dakle, sad imamo dve komisije koje su sebi dale u zadatak da otkriju istinu o tim grobnicama i ja kao istoričar nemam ništa protiv toga. Međutim, jedno treba znati. Kada se takve stvari dešavaju, niko ne ostavlja nikakve papire i ja mislim da su i članovi komisije duboko svesni da oni ni taj papir, ni grob nikada neće naći. Radi se, ustvari, o manipulaciji javnošću u trenutcima vrlo duboke ekonomske i socijalne krize. Naravno da je u takvoj situaciji mnogo lakše govoriti o nečem takvom i donositi senzacionalne vesti iz 1945. godine nego govoriti o ljudima koji gube posao. Ljudi koji se time bave ne raspolažu ozbiljnim podacima, iza toga ne stoje ozbiljna naučna istraživanja. Na osnovu vrlo neproverenih priča oni govore o desetinama hiljada ili čak stotinu hiljada ljudi ubijenih u Srbiji 1945. godine. Oni do toga nisu došli naučnim metodima. To su veoma opasne, klizave teme koje se ne smeju politizovati.

Jovan Bajford: Pitam se i voleo bih da znam da li bi potraga za grobom Draže Mihajlovića ikada krenula da Slobodan Homen nije državni sekretar u Ministarstvu pravde. Ovakve stvari u Srbiji suviše često zavise od pojedinaca. Podsetio bih da je Slobodan Subotić, deda Slobodana Homena, bio jedan od advokata Draže Mihajlovića i zbog toga je kasnije završio u zatvoru. I ja shvatam da je čitava priča o sudbini Draže Mihajlovića deo priče porodice Homen, ali zašto je ona postala državno pitanje.

Omer Karabeg: U Srbiji se veoma malo govori o stradanju Jevreja u okupiranoj Srbiji koje je dostiglo razmere holokausta. Mislite li da se činjenice o tome svesno prećutkuju?

Dubravka Stojanović: Za mene je ključno pitanje kako je bilo moguće da od 1945. godine pa sve do danas ni u školama, ni u okviru praznika i svih onih priredbi, koje smo imali, nikada ništa nismo čuli o tom holokaustu, niti smo se toga sećali. Zbog čega je to bio zaboravljeni deo Drugog svetskog rata, zbog čega sećanje na ubijene Jevreje nije negovano na način na koji su negovane uspomene na druge žrtve? Pitanje holokausta je primarno pitanje istorijske odgovornosti zbog toga što je veliki broj evropskih društava u tome učestvovao, što to nije bilo samo pitanje Gestopa i Vermahta, što su se mnoge lokalne vlade, kvislinške i ostale, u to uključile. To je jedno od temeljnih pitanja koje Evropa neprestano istražuje, a mi se time nedovoljno bavimo.

HOLOKAUST SUŠTINSKO PITANJE PREISPITIVANJA DRUŠTVA

Omer Karabeg: Gospodine Bajford, Vi ste se posebno bavili temom holokausta u Srbiji. Postoje li podaci koliko je Jevreja stradalo u logorima u Nedićevoj Srbiji?

Jovan Bajford: Ako govorimo o Nedićoj Srbiji, uključujući i Banat, brojka ubijenih Jevreja je negde oko 16.000. Ako se uključe cela Vojvodina i Kosovo onda je to 29.000.
Jovan Bajford: Ako govorimo o Nedićevoj Srbiji, uključujući i Banat, ta brojka je negde oko 16.000. Ako se uključe cela Vojvodina i Kosovo onda je to 29.000. Dozvolite mi da se osvrnem i na pitanje koje je postavila gospođa Stojanović - zbog čega se u Jugoslaviji o tome nije učilo. O holokaustu se nije govorilo u udžbenicima i na komemoracijama zbog toga što on nije lako mogao da se uklopi u ono što je bio osnovni objekat sećanja u to vreme, a to je herojstvo naroda Jugoslavije i borba protiv okupatora, a ne stradanje civilnog stanovništva. Takav odnos prema holokaustu nastavljen je i nakon raspada Jugoslavije. Tretman holokausta u Srbiji vrlo je sličan onome koji smo imali u socijalističkoj Jugoslaviji. On se smatra nečim što je predmet interesovanja samo jevrejske zajednice, ne i šire zajednice, pa prema tome to nije pitanje kojim posebno treba da se bavi srpska država.

Dubravka Stojanović: To je uvek pitanje ideologije. Zbog toga mislim da su strašno važne stvari koje radi moja koleginica Olivera Milosavljević koja rekonstruiše antisemitizam ne samo na nivou Nedićeve Srbije već i Srbije 30-ih godina. Zastrašujući je podatak o 29.000 žrtava kao i efikasnost tog sistema, jer treba podsetiti da je Beograd već u zimu 1942. godine proglašen gradom bez Jevreja, dakle Juden frei. Ali je isto tako dužnost istoričara i onih koji se bave ovim temama da ukažu i na ideologiju antisemitizma koja je postojala i pre okupacije, kada ovde nije bilo Nemaca. Već krajem tridesetih godina postojale su mere koje su bile usmerene i na jevrejsku imovinu i na ljudska prava i na pravo na školovanje.

Omer Karabeg: Kolika je odgovornost Nedićeve vlasti za holokaust?

Jovan Bajford: Mislim da ste postavili pravo pitanje jer se među istoričarima u Srbiji vrlo često može čuti da je
Bajford: Holokaust ne počinje onog momenta kada se grupa Jevreja nađe pred streljačkim vodom ili u gasnoj komori, nego mnogo ranije. On podrazumeva i ono što su radile kolaboracionističke vlasti u Srbiji, a to je registracija Jevreja, konfiskacija njihove imovine, internacija u logore, čuvanje tih logora i slično.
holokaust isključiva odgovornost nemačkih okupatora i da je time potreba Srbije se da se seća holokausta manja. Na Zapadu ćete naći vrlo malo istoričara, koji se bave holokaustom, koji bi prihvatili ideju da se u jednoj okupiranoj zemlji holokaust može posmatrati izvan odnosa kolaboracionističkih snaga i okupatora. Holokaust ne počinje onog momenta kada se grupa Jevreja nađe pred streljačkim vodom ili u gasnoj komori, nego mnogo ranije. On podrazumeva i ono što su radile kolaboracionističke vlasti u Srbiji, a to je registracija Jevreja, konfiskacija njihove imovine, internacija u logore, čuvanje tih logora i slično. Ako se holokoaust posmatra na taj način onda je nemoguće ograničiti odgovornost samo na one koji su potpisivali naređenja za streljanje i povlačili oroz.

Dubravka Stojanović: Nedićeva vlast je ponudila svoju pomoć okupatoru i učestvovala je u holokaustu kako donošenjem antisemitskih zakona, tako i vrlo efikasnim organizovanjem svega toga. Prema tome, njena odgovornost je velika. Važno je ovde naglasiti da je holokaust jedno od suštinskih pitanja preispitivanja svakog društva u 20. veku zbog toga što je Jevrejin uvek onaj drugi, on je simbol onog drugog, on je simbol za manjinu i za odnos većine i manjine. I zbog toga se mora posebno voditi računa o holokaustu zato što antisemitizma ima čak i u onim zemljama gde Jevreja uopšte nema, kao što je slučaj sa Japanom.

Foto: Vesna Anđić
Omer Karabeg: Može li se reći da je svim ovim rehabilitacijama kvislinga koje su urađene u Srbiji relativiziran odnos prema fašizmu?
Jovan Bajford: Ja bih rekao da jeste, ali oni koji se bave rehabilitacijom rekli bi da nije. Ovde se ustvari ne rehabilituje fašizam, već pojedinci. Jedna od posledica rehabilitacije je da se njihova fašistička prošlost izbriše i da se oni integriraju u jedan diskurs koji se predstavlja kao antifašistički. Mislim da je to suština cele stvari. Oni koji danas u Srbiji promovišu Milana Nedića, koji su okačili njegovu sliku u hol vlade Srbije, ne smatraju da je on bio fašista. Oni smatraju da je on bio spasitelj. Ali posledica svega toga je da se ideje koje su zastupali Nedić i Ljotić predstavljaju kao prihvatljive.

Dubravka Stojanović: Slažem se sa ovim što je rekao gospodin Bajford. Taj pristup se može vrlo dobro videti i na primeru rehabilatacije Draže Markovića za koga se tvrdi da je bio antifašista. Državni sekretar Slobodan Homen često kaže: “Dogovorili smo se da
Stojanović: Videli smo kako se naša država ponašala na 60. godišnjicu završetka Drugog svetskog rata. Srbija je bila jedina zemlja koja nije poslala svoju delegaciju na obeležavanje 60. godišnjice oslobođenja Aušvica.
smo imali dva antifašistička pokreta i da su svi vršili zločine“. Ne radi se o tome da se rehabilituje fašizam, niti da se promovišu fašističke ideje, već o tome da se brišu sve veze sa fašizmom, bilo da je reč o idejama, bilo da je reč o ratnim operacijama kao što je bio slučaj zajedničkog delovanja Mihajlovićevih četnika sa okupacionim jednicima. To se briše iz istorije, a ističe se spasilačka uloga u slučaju Nedića ili antifašistička u slučaju Mihajlovića, To je vrlo opasno jer se na duge staze briše linija razgraničenja između fašizma i antifašizma, a tu onda počinju vrlo ozbiljni problemi.

Omer Karabeg: Može li reći da se takvim odnosom prema kvislinzima Srbija odriče ili bar umanjuje svoju antifašističku tradiciju?
Dubravka Stojanović: Da, to se otvoreno čini time što se pošto-poto želi napraviti diskontinuitet u odnosu na socijalističke vlasti. Taj odnos je najbolje definisao profesor Todor Kuljić kada je rekao da se radi o anti-antifašizmu. Kada po svaku cenu nastojite da oborite vrednosti prethodnog socijalističkog poretka i njegovih partizanskih predaka, dovodite u pitanje i sam antifašizam. Videli smo kako se naša država ponašala na 60. godišnjicu završetka Drugog svetskog rata. Srbija je bila jedina zemlja koja nije poslala svoju delegaciju na obeležavanje 60. godišnjice oslobođenja Aušvica.

Jovan Bajford: Ono što je najsmešnija, da ne kažem i najtragičnija posledica rehabilitacije četničkog pokreta je to što se sada tvrdi da Srbija nije imala jedan nego dva antifašistička pokreta. To je zapravo i cilj rehabilitacije - da se ljudi koji su bili kolaboracionisti predstave kao antifašisti. To razvodnjavanje i manipulacija pojmom antifašizma ima sasvim sigurno za posledicu da se umanjuje njegovo značenje i da on prestaje da znači bilo šta.
XS
SM
MD
LG