Dostupni linkovi

Nade oko samita u Minsku, uz narušene odnose Rusije i Zapada


Minsk
Minsk

Autor Nikolas Gvosdev, kolumna u Reviji za svjetsku politiku (Priredila Mirjana Rakela.)

Samit ima ambiciozan dnevni red i pokušaće riješiti ukrajinsku krizu: okončati rusku, istina ne otvorenu, podršku separatistima na istoku Ukrajine, postići politički dogovor između separatista i vlade u Kijevu, riješiti energetske sporove, uključujući plaćanje ukrajinskih dugova za ranije isporučeni ruski prirodni plin kako bi se izbjeglo potpuni prestanak isporuka plina Ukrajini, ali time i cijeloj Evropi, te pojasniti kako se Ugovor o pridruživanju Ukrajine i EU slaže uz obaveze koje je službeni Kijev prethodno dogovorio s članicama Euroazijske unije.

Samo najoptimističniji promatrači vjeruju da bi moglo doći do brzog preokreta tokom samita u Bjelorusiji. Ipak, njemačka kancelarka Angela Merkel i drugi vjeruju da bi razgovori u Minsku mogli ucrtati “mapu puta” koja bi vodila do okončanja najgore sigurnosne krize u Evropi od izbijanja rata i raspada bivše Jugoslavije prije 20 godina. Pretpostavimo li da će u Minsku uistinu doći do dogovora o okončanju sukoba, što je slijedeće? Mogu li se odnosi između Rusije i Zapada vratiti na status quo prije “ustanka” na Majdanu?

Bez dvojbe je da će jedno pitanje biti izostavljeno – a to je status Krima. Za Kijev je poluotok sastavni dio Ukrajine, a za Moskvu dio Ruske Federacije. Zapadne sankcije Rusiji zbog aneksije Krima imale su simbolični značaj. Zapravo, primjetno je da je ruska strategija od februara - pokušaj da se pitanje Krima odvoji od situacije u Ukrajini, i to do točke gdje bi se ruska kontrola nad poluotokom smatrala prihvatljivom cijenom kako bi se se izbjeglo širenje požara.

Čak i ako bi kriza bila riješena, šteta je napravljena i ona bi mogla biti trajna. Obamina administracija je jasno stavila do znanja - neće biti resetiranja odnosa s Rusijom. SAD neće provocirati konflikt s Moskovom, pa je moguće da će nastaviti suradnju u određenim područjima koja su u interesu obje države - no, partnerstvo nije na dnevnom redu. Nijedan mogući naslijednik Baracka Obame u Bijeloj kući, počevši od glavne kandidatkinje za nominaciju demokrata 2016., Hillary Clinton, ne pokazuje entuzijazam za bliže veze s Kremljom dok je sadašnje vodstvo na čelu Rusije.

Taj je osjećaj obostran. Vladimir Putin je uvijek dvojio o korisnosti resetiranja veza koje je tadašnji ruski predsjednik Dmitrij Medvedev dogovorio s Obamom. On vjeruje da se Clinton neumoljivo suprostavlja, kako njegovom režimu, tako i njegovim snovima o euroazijskim integracijama koje bi predvodila Rusija.

Evropski biznimeni će željeti da se revidiraju sankcije uvedene protiv Rusije što je prije moguće. Najveći strah imaju francuski i njemački izvoznici u Rusiju koji se plaše da bi ih na tom tržištu mogle zamijeniti kineske i korejske tvrtke. Strahuje se da bi ruske kompanije umjesto preko Londona mogle preko Šangaja i Hong Konga izaći na svjetsko tržište kapitala. No, političke odnose moglo bi biti teže spasiti. Merkel riskira veliko dio svoga kredibiliteta, posebno u odnosima s drugim zapadnim liderima, pod pretpostavkom da sa Putinom ne dogovori određene diplomatske instrumente kako bi se spiječila eskalacija.

Iako nije osobno bliska s Putinom kao njen prethodnik Gerhard Schroeder, ona surađuje sa ruskim predsjednikom. No, to povjerenje bi moglo biti prilično narušeno. I dok evropski lideri priznaju da je Rusija i dalje glavni opskrbljivač energentima za kontinent, sve se češće ističe da su nužni različiti izvori opskrbe, pa i uz rizik da će cijena biti viša.

Istodobno je ukrajinska kriza osnažila NATO, pa je tako Putinu uspjelo ono što Amerikancima nije pošla za rukom zadnjih desteljeća - da natjera evropske članice da izdvajaju više za obranu.

No, i Rusi su shvatili da previše ovise o evropskom kapitalu, tehnologiji i poljoprivredi. Pojedinci su u Moskvi shvatili da su sankcije Zapada i kontrasankcije Rusije otvaraju mogućnost razvoja domaće industrije.

Ukrajinska kriza osnažila je one snage u Kremlju koji smatraju da je vrijeme okrenuti se “istoku i jugu” i otvoriti nova tržišta u rastućim ekonomijama.

Prozapadne grupe oko Medvedeva, koje su podržavale bliske veze s Evropom, gube moć i na scenu stupaju pristaše snažnijih partnerskih odnosa sa Kinom. Iako i dalje postoji tradicionalna sumnjičavost prema Pekingu, dvije strane su svijesne obostrane koristi. Rusija može koristiti kinesku financijsku darežljivost kako bi zaobišla sankcije, a Kina dobija sigurnije izvore energije koje američka mornarica ne može poremetiti.

Kroz Šangajsku organizaciju za suradnju, Euroazijska unija koju predvodi Rusija ostaje otvorena kineskim investicijama, dok se s druge strane Kina može nesmetano baviti svojom strateškom i ekonomskom pozicijom u Pacifiku, posebno u Južnom i Istočnom Kineskom moru, gdje SAD i regionalni saveznici također imaju interes. Tome doprinosi i činjenica da kineski predsjednik Xi Jinping i Putin imaju međusobno bolje prijateljske odnose, nego što ih ruski predsjednik ima sa američkim ili francuskim predsjednikom ili britanskim premijerom.

Dakle, ako u Minsku bude postignut dogovor o smirivanju ukrajinske krize, bitno će biti ono što će slijediti. Kada je inauguriran kao predsjednik prije 14 godina, Putin je izjavio da budućnost Rusije vidi u suradnji sa Zapadom, a govorio je ispod slike Petra Velikog. Iako slika i dalje visi u njegovom uredu, Putin sada želi više prostora za sebe. O tome kolika će biti distanca prema Zapadu i koliko će se približiti Istoku, ovisiti će globalna ravnoteža snaga u godinama koji dolaze.

*****

Nikolas Gvosdev je bivši urednik Nacionalnog interesa i vanjskopolitički komentator u tiskanim i elektronskim medijima. Trenutačno je predavač na Američkom pomorskom i ratnom koledžu.

XS
SM
MD
LG