Terorizam "da" – ali čiji?
08.12.2009
Premijer Rusije, Vladimir Putin, je u svom već tradicionalnom novogodišnjem obraćanju naciji u srijedu prošlog tjedna izmedju ostalog govorio i o postavljenoj bombi u vlaku između St. Petersurga i Moskve 27. studenog kada je ubijeno 26 ljudi, a oko stotinu ranjeno.
“Nedavna tragedija pokazuje da moramo pojačati naše napore u oblasti sigurnosti. I – naravno moramo poduzeti vrlo oštre mjere protiv kriminalaca koji izvode takve terostičke napade”, rekao je Putin.
Svaka država, pa i Rusija, treba i mora naravno poduzimati oštre mjere protiv terorista. Ali, da li je javnosti saopćena prava istina?
Teza da je to djelo terorista iz Čečenije, brzo usvojena od strane vlasti, je zasnovana na saopćenju sa web stranice kavkazcenter.com koja je saopćila da su primili pismo od islamskih militanata koji tvrde da su oni odgovorni za napad na vlak. To pismo kaže da je za napad odgovoran Doku Umarov, samoproklamovani vođa Kavkaskog emirata, koji želi na regionu Sjevernog Kavkaza uvesti pravila šerijatskog zakona. Problem je što se Umarov davno odrekao takvih terorističkih napada, i u njegovim jedinicama nema ni snage ni znanja da se izvede ovakav napad. Aslan Doukaev, direktor naše redakcije za Sjeverni Kavkaz kaže mi da je ¨u jednom trenutku nakon Beslanske krize vođstvo čečenskih pobunjenika procijenilo da takve akcije ne donose nikakvu korist. Već godinama nije bilo napada na ruske ciljeve ili otimanje talaca. Meni to ne izgleda kao napad čečenskih pobunjenika jer oni nisu više tako jaki kao što su bili. ¨
Neposredno nakon napada stigla je izjava ruskih nacionalnista, preciznije ruskih nacista, da su oni odgovorni za napad ali su to vlasti odmah odbile i optužile čečenske teroriste.
Prije 10 godina Putinova popularnost je naglo porasla nakon odluke da se u povodu jednog drugog bombaškog napada počne rat u Čečeniji. Naime u rujnu 1999. godine poginulo je 300 ljudi u tri odvojena bombaška napada na stambene zgrade u Moskvi, Buvnaksku i Volgodonsku. Vlasti su i tada ekspresno optužili čečenske pobunjenike i počele novi rat u Čečeniji. Neki parlamentarci ruske Dume su tada tražili neovisnu istragu, ali je to odbijeno. Zatim je devet uglednih osoba objavilo stav da su bombaški napadi na zgrade organizirani od strane ruske tajne službe da bi se Putinu dao povod za rat u Čečeniji i učrvšćivanje vlasti. Dvoje od njih su ubijeni, jedan je završio u zatvoru, troje živi u inozemstvu. Na tu je temu napisano nekoliko knjiga ali nijedna nije objavljena u Rusiji.
Oni koji su istraživali šta se stvarno dogodilo – nestali su ili su ubijeni. Poslednji od njih, Aleksandar Litvinenko, je ubijen trovanjem uranijom u londonskoj bolnici. Čovjek kojeg su britanski istražitelji imenovali kao osumnjičenog je brzopotezno izabran u ruski parlament i zaštitio se iza zastupničkog imuniteta.
Putin je i te 1999. godine obećao red. Dogodilo se suprotno - nemiri su se proširili u dvije susjedne ruske pokrajine – Ingušetiji i Dagestanu. Mnogi promatrači iz nevladinih organizacija izvještavaju da se u tim pokrajinama uopće ne radi o terorističkim napadima nego o pobuni građana protiv korumpirane vlasti koja ih terorizira. Te vlasti imaju Putinovu podršku. Po podacima UN-a u posljednjih devet godina u Čečeniji je nestalo 3.000 ljudi, a do sada je otkriveno 60 masovnih grobnica. Oni koji objavljuju podatke o kršenju ljudskih prava nestaju ili bivaju ubijeni – Politkovskaya, Markelov, Baburova, Estemirova, Aushev.
Ni te 1999. godine ni ove 2009. nema dokaza za smrt tolikog broja ljudi. Sve se sakriva iz plasta borbe protiv terorizma.
“Problem je da u oba slušaja nema objektivnih dokaza koji bi potvrdili tvrdnje. Nema video ili tonskih snimaka, nema svjedoka – ništa što bi potvrdilo tvrdnje, a vlasti su odmah optužile teroriste iz Čečenije - kaže mi Aslan Doukaev.
Ova spekulacija ima, međutim, jednu manu. Naime, ako je 1999. godine povod bio u jačanju vlasti – šta bi bio motiv da se krivica baci ponovo na teroriste u Čečeniji sada, 10 godina kasnije? Jedni kažu da premijer Putin sakriva nesposobnost vlade, drugi da se Rusima plasira ista teza o starim neprijateljima kako bi se obezbijedila homogenizacija oko premijera, a ne oko predsjednika Medvedeva koji sve češće izražava drugačije stavove od premijera. Treći tvrde da se žele sačuvati grupe ruskih nacionalista koji su česti udarna pesnica vlasti u razbijanju skupova protivnika. Motivi su nedokazivi ali čitav niz primjera dokazuje da se u Rusiji Vladimira Putina ništa ne dešava slučajno.
Sve ove spekulacije možda i nisu tačne, ali zorno ilustriraju da kad se javnost ne upozna sa dokazima ili kad ih nema – spekulacije se šire.