Olimpijada, slava i zarade: Gdje Đoković i Bolt "trče" rame uz rame

Olimpijski dani teku. Gore u Londonu, ali i na čitavoj planeti. Veliki prebrajaju novoosvojene medalje, mali se nadaju kako će se barem upisati u listu osvajača, oni najmizerniji kroz zube se samokuraže: nekom drugom prilikom. 

Uglavnom, svi su fokusirani na istu priču: ko će brže, ko jače, ko više. Eventualno, da li su sudije nekog oštetile i kako bi se to moglo odraziti na tok Igara samih. Ali, sudijskih je nepravdi, ili barem nelogičnih i neočekivanih odluka, oduvijek bilo. Zato se čini najvećim neočekivanim događajem odluka jednog od velikana sporta, Rodžera Federera da se samodeložira iz Olimpijskog sela.

Teniski reket broj jedan odlučio je kako je odlučio, jer navodno u Selu nema mira. Ubi ga prevelika popularnost, pa se odlučio za osamu u kojoj tako velike zvijezde i obično lebde. Ne bi valjalo sad ulaziti u autentičnost motivacije, jer kolektivni smještaj može opasno uticati na krajnje rezultatske domete, ali istinski šampion je svoju veličinu bezbroj puta dokazao da mu se odluka ne bi smjela uzimati s podozrenjem. Federer je, jamačno, među najvećim i najbogatijim zvijezdama augustovskog Londona.

Sa svojih 52 miliona dolara prošlogodišnje zarade, tu je negdje sa košarkašem Kobijem Brajantom. Obojica su tek nekih milion siromašniji od Brajantova kolege Lebrona Džejmsa. Po prvi put u istoriji, među deset “naj” ovaj put se našao i jedan momak sa ovih prostora. Četvrti na listi najplaćenijih prošle godine je Novak Đoković, a njemu uz rame su najbrži čovjek planete Jusein Bolt, te novo fudbalsko čudo od djeteta, Brazilac Nejmar. Njihova se zarada kretala oko 20 milona zelenih novčanica.

Kad su žene u pitanju i njih dvije su u Top 10. Teniserka Serena Vilijams i skakačica motlom Jelena Isinbajeva. Tolike pare imaju, a niko ih ne gleda poprijeko. Ni među takmičarima, ni među sportskim radnicima više ne postoje prevazidjene dileme u vezi sa pravom učešća na četvrogodišnjem saborovanju sportske galaksije. Onomad, bio je to bipolarni i poprilično zavađeni svijet. Jednima se činio neprikosnoven nauk iz adolosecentske dobi, a po kome novac kvari čovjeka.

Kraj koji je naznačio početak nove epohe sporta

Onima što im se vlastita iskvarenost činila baš potaman, prezrivo su odmahivali prema “sirotinji” koja se znoji na borilištima, ali i u sportskim menzama i u kolektivnim smještajima. I jedni i drugi su, međutim, pomalo međusobno zavidjeli. Zapravo čitav je pokret osnovan na neprirodnoj razlici između amatera i profesionalaca.

De Kubertenovi su pobočnici amaterima nudili čast sportskog plemstva, a profesionalizam je predstavljan kao oličenja zla. Bilo je to ne tako davne 1972. godine, kada je odlazeći predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Everi Brendidž izjavio kako je olimpijska slava rezervisana za amatere, jer su profesionalci već plaćeni.

Ova se podjela činila kao stvorena za aktuelnu raspolućenost svijeta na dva antagonizirana svjetonazora, pa je komunistički dio planete, navodno zaljubljen u humanističke horizonte koje sport nudi, naprosto prezirao sistem vrijednosti zasnovan na novčanim jedinicama.

S druge strane, bez imalo zazora, vlastiti su sportisti obasipani poklonima jednako vrijednim ili čak vrijednijim od čekova u kapitalističkoj polulopti. Velike su zvijezde na doživotno korištenje dobijale stanove, kuće, diplome, doktorske časti, ali i doživotne penzije ili perspektivna zaposlenja u vojnim i policijskim nomenklatrurama.

Vremenom, došlo se do tačke kad globalno licemjerje više nije moglo biti pokretačka snaga olimpizma. Poslednji veliki olimpijski lider Antonio Samaran je pripremio teren, a onda je došla nova Povelja, za novi milenijum. 1991. napisano je: Da bi mogao učestvovati na Olimpijskim igrama, takmičar mora ispuniti uslove Olimpijske povelje, te mora poštivati pravila određenog međunarodnog Saveza koje je odobrio MOK i mora ga prihvatiti njegov nacionalni komitet. I tu je kraj koji je naznačio početak nove epohe sporta uopšte.