U Belfastu dvije zajednice, katolička i protestantska, vode dva odvojena života od 1968. godine. Beirut, nakon sedamnaest godina građanskog rata ostaje podijeljen na kvartove koje kontrolišu vjerske sekte. Jeruzalem ima svoju liniju razdvajanja, odvojen život jevrejske i arapske zajednice. Nikozija je od 1974. godine podijeljena na turski i grčki dio.
RSE: Da li se i za gradove može reći ono što je Tolstoj rekao za nesretne porodice - Sve sretne porodice liče jedna na drugu, a svaka nesretna porodica, nesretna je na svoj način?
Calame: Ja se ne bih složio sa Tolstojem. Na prvi pogled svaki od tih podijeljenih gradova o kojima se govori u našoj knjizi izgleda jedinstven u svojoj sudbini, ali možda je najinteresantniji dio našeg istraživanja upravo to da ovi gradovi imaju mnogo toga zajedničkog. Gotovo kao da postoji bolest koja se širi i koja doprinosi da se stvaraju zidovi, podjele. I mada su gradovi u kojima se ta bolest proširila sami po sebi veoma različiti, svaki od njih ima svoju istoriju - i teško je reći da Jeruzalem i Belfast imaju nešto zajedničko - ali ono što jeste zajedničko svim tim mjestima – to je upravo priroda njihove tuge. U svakom od ovih gradova, put koji su oni prešli prije nego što su se našli u stanju podijeljenosti, zapravo je veoma sličan. Čini se da je moguće locirati korake koji vode jedan grad iz zdravog u bolesno stanje. To smo pokušali da opišemo u našoj knjizi.
Podjela kao negacija grada
RSE: Na koji su način gradovi kojima se bavite u Vašoj knjizi jedinstveni?
...izvan onog što je unikatno i jedinstveno u svakom od ovih gradova, postoji isto tako i jedna matrica, način na koji se jedan problem nadovezuje na drugi i tako redom, sve do toga da je prepoznatljiv red poteza koji korak po korak vode do tačke na kojoj puca urbano tkivo grada, nestaje ono što grad čini gradom...
RSE: Spomenuli ste da ljudi u ovim podijeljenim gradovima vjeruju da nikada niko nije doživio nešto slično njihovom iskustvu. Da li to osjećanje pojačava usamljenost?
Naslovna stranica knjige Podijenjeni gradovi
Calame: To je moj utisak. Ali moram dodati i to da ljudi u tim mjestima osjećaju da su posebni. Postoji neko tragično osjećanje života ili neka psihologija patnje koja meni nije uvijek razumljiva. I postoje ljudi koji, ako pate, žele da ta patnja bude bezgranična i unikatna. Ta se osjećanja mogu naći u ovim gradovima, naročito kod političara i onih ljudi koji pripadaju rivalskim grupama koje su i dovele do podjele. To osjećanje da vas patnja čini jedinstvenim, manje je prisutno kod običnih građana, taksi vozača, novinara, ljudi s kojima smo razgovarali u svim tim gradovima. Njima je bilo sasvim jasno da su žrtve političke manipulacije. Jako ih je zanimalo kako izgledaju drugi podijeljeni gradovi, željeli su znati da li je njihovo iskustvo jedinstveno i bolje su se osjećali kada bi čuli da je još neko prošao nešto slično. U pravilu zanimalo ih je da li postoji neko rješenje i bilo je vidljivo da je podjela urušila njihov vlastiti život.
Evo do čega smo došli – ljudi koji su zapravo najviše propatili i koji pokušavaju da održe normalnost u sredini koja je patološki podijeljena, ujedno su i oni koji imaju najviše interesa za ideju da iskustvo jednog podijeljenog grada može biti relevantno za neki drugi grad – da se iz proživljenog mogu izvući lekcije. Političari su najčešće u svim ovim gradovima bili ti koji su insistirali na jedinstvenosti patnje i na tome da se ništa ne može učiniti da se situacija promijeni jer niko izvan tog grada ne može razumjeti kompleksnost situacije i razmjere patnje.
RSE: Pretpostavljam da kada je riječ o političarima, održavanje podjele je ujedno i uslov da se održi struktura vlasti, pa je ta "zaljubljenost u patnju", možda i "zaljubljenost u vlast"?
U mnogim od ovih gradova političari koji su učestvovali u konfliktu, koji su doprinijeli podjeli su i dalje na vlasti i njima naravno nije u interesu da se grad ujedini. Za njih je podjela – rješenje, a ne problem...
RSE: Kako ste došli na ideju da poredite podijeljene gradove?
Calame: Kada sam još bio student, sa kolegicom Esther Charlesworth sam radio studiju o Mostaru. Naš projekt je bio vezan za rehabilitaciju arhitekture starog gradskog jezgra jer je taj dio Mostara strahovito stradao u ratu. Tokom tog istraživanja stalno smo se pitali kako je u gradu kao Mostar moglo doći do takve podjele, kada je taj isti grad samo koju godinu unazad bio mjera tolerancije, otvorenosti i multietničnosti. Odgovore nije bilo moguće naći samo u Mostaru, ni samo u Bosni. Put nas je neizbježno vodio u druga mjesta koja su, kao i Mostar, doživjeli konflikt i podjelu. Tražili smo nešto što povezuje te gradove. Imali smo sreću i dobili smo sredstva da istražimo još četiri grada. Naše istraživanje trajalo je pet godina.
RSE: Kako je izgledao Vaš prvi susret sa Mostarom?
Calame: Bio sam student kada sam prvi put došao u Mostar. To je bilo 1995. godine. Zapravo, prije toga bio sam u Mostaru kao devetnaestogodišnjak, prije rata, dok je Mostar još izgledao kao mjesto iz snova. Sjećam se tog Starog mosta, prije nego što je bio uništen. Ali tada sam bio samo turist. Kada sam došao u Mostar 1995. godine, Starog mosta više nije bilo. Ta dramatična slika dvije obale između kojih više nema mosta podstakla me na razmišljanje o tome šta je moguće uraditi da se Mostar obnovi, ali istovremeno sam razmišljao i o tome da li je moguće spriječiti ovakve katastrofe u drugim gradovima.
Moja početna razmišljanja su bila naivna i tipična za studenta suočenog sa istorijskim mjestom koje je stradalo u ratu. U tom procesu shvatio sam da nije moguće objasniti destrukciju koju sam vidio u Mostaru bez šireg konteksta i tako sam došao do ideje o podijeljenim gradovima, a rezultat istraživanja je ova upravo objavljena knjiga.
Kako liječiti gradove
RSE: Stari most je obnovljen, ali ni to nije pomoglo u procesu rekonstrukcije života u Mostaru. Podjele, zidovi nisu samo u fizičkom prostoru i u arhitekturi. Veoma često su zidovi u svijesti ljudi. Kako te zidove srušiti?
Mostar, Foto: Budo Vukobrat
Calame: Slažem se s tim da su zidovi često u našim glavama. Veoma je lako preći sa desne na lijevu obalu Neretve u Mostaru, ali većina ljudi ipak ne prelazi na drugu stranu.
U gradovima u kojima smo boravili veoma često smo čuli priču o srušenim zidovima i zidovima koji su nastavili da postoje u svijesti ljudi. Mogu reći samo ovo, ako ste doktor i nemate pravu dijagnozu za vašeg pacijenta, nemate šansu ni da ga izliječite. Isto tako, ako mislimo da je fizička rekonstrukcija podijeljenog grada ujedno i način njegove normalizacije i obnove njegovog socijalnog tkiva, onda smo na sasvim pogrešnom putu. Naravno, važno je srušiti zidove tamo gdje oni postoje, ali zidovi nisu rezultat urbanističkih problema grada, već su dio političkih i socijalnih konflikta. Dok nemamo pravu dijagnozu, ne možemo liječiti gradove. Onaj ko želi da riješi problem Mostara, mora se vratiti tamo gdje je problem počeo, a to je odnos između onih koji su u manjini i većini – potrebno je odgovoriti na pitanje kako je izgubljeno povjerenje, zašto nije bilo balansa, gdje je nestao osjećaj za pravdu…
RSE: Sada svaka grupa ima svoju verziju konflikta. Hrvatska strana vjeruje da je u posjedu istine oko nedavne prošlosti, ali je ta istina veoma različita u bošnjačkoj interpretaciji. Kako pomiriti dvije dijametralno suprotne interpretacije prošlosti? Da li se može reći da neki gradovi imaju više istorije nego što mogu podnijeti?
Kada je riječ o Mostaru, nikada nisam bio uvjeren u autentičnost samog konflikta. Sukob i rat su naravno bili stvarni, ali etničko rivalstvo koje je služilo kao gorivo sukoba, po mom mišljenju je nametnuto...
Podjela kao sudbina
RSE: Koji je od ovih pet gradova zadržao najviše energije? U kom se od ovih gradova najviše osjeća život?
Calame: Mislim da je to Belfast, u njemu je najviše energije, ali on je i najprosperitetniji. Tome svakako doprinosi činjenica da je u UK. Pored toga u Belfastu postoji grupa akademika koji se aktivno bave prirodom etničkih konflikta i urbanim podjelama. Jedna takva grupa okupljena je oko Queens univerziteta u Belfastu i ono što ostavlja snažan dojam u Belfastu to je vidljiva intelektualna investicija koju ogroman broj ljudi ulaže u to da se problem shvati i riješi. U svim drugim gradovima, u Nikoziji, Beirutu, Jeruzalemu i Mostaru našli smo samo suprotnost tom duhu Belfasta - kao da intelektualna elita u tim gradovima nije zainteresirana za prirodu etničkog konflikta. Stanje podjele prihvata se gotovo kao prirodno stanje oko koga se više ništa ne može učiniti. U odnosu na Belfast, najveća suprotnost je Nikozija, gdje gotovo da nema privrede, nema interesa da se podjele prevaziđu i ako idete u centar grada, gdje je zelena linija, naći ćete prekrasne istorijske zgrade koje su prazne i napuštene. Te zgrade su gotovo simbol fatalizma, prihvatanja podjele kao sudbine.
RSE: Da li se to može reći i za Mostar?
Calame: Sigurno je da je sudbina Mostara da ponovo bude centar kosmopolitskog života, da bude grad više religija i više etničkih grupa. Ako je najviše optimizma u Belfastu, a najmanje u Nikoziji – u toj skali Mostar je u sredini. Stiče se utisak da ljudi nešto iščekuju, bilo da je to neki ekonomski bum ili neko političko rješenje. Preživljava se sa malim prihodima od turizma i skromnim investicijama. Veoma sam zabrinut za Mostar jer se ne može reći da je Mostar u društvenom i u psihološkom smislu prevladao svoju ratnu prošlost. Ono što me najviše zabrinjava je činjenica da veliki broj mladih ljudi sadašnje stanje prihvata kao normalno.
RSE: Da li ima šansi da se prevod Vaše knjige pojavi na nekom od južnoslavenskih jezika?
Calame: To bi bilo jako dobro jer ljudi kojima bi mogla koristiti ovakva knjiga uglavnom nisu u dijelu svijeta koji govori engleski. Meni je u izvjesnom smislu žao što ja nisam mogao napisati ovu knjigu ni na jednom drugom jeziku već na svom maternjem.