Ovo je priča o TV Liberty, najstarijoj u Bosni i Hercegovini. Imamo čak 19 godina, a sve je počelo nekada u avgustu, 1996. godine. Neke od prvih emisija počinjale su ovako:
„Poštovani gledaoci, dobro večer. Opstrukcije i zalaganje za nacionalnu podjelu BiH ispoljavaju se na svim poljima.“
Čini se da neke stvari u BiH ostaju nepromjenjive. Ovako je emisiju počeo prije 19 godina prvi urednik Liberty magazina Mehmed Agović. Da danas neko od mlađih urednika kaže nešto slično, ne bi mnogo pogriješio. Kada se pomene Liberty, čega se Mehmed Agović prvo sjeti:
„To vrijeme me podsjeća na neku vrstu pionirskog posla, jer takav jedan magazin je pokrenula radio stanica prvi put. Kada su poslodavci rekli da bi, na naš prijedlog, trebalo pokrenuti i televizijski program, u okviru te kompanije, nakon dugog razmišljanja su odjednom odlučili da bi to trebalo, za sedam dana, pokrenuti. Oni su mislili da to ide tako brzo. Ali, pošto nismo htjeli propustiti takvu priliku, onda smo za sedam dana zaista pripremili jedan program. U tehničkom smislu, na jedan vrlo primitivan način, uz pomoć našeg starog kolege iz bivše televizije Sarajevo, Miše Pejovića, uspjeli smo napraviti špicu. S tim smo otišli u Češku televiziju i u Češkoj televiziji smo dalje producirali te emisije. S druge strane, kad se sjetim tog vremena, gotovo da su slične ili identične teme i danas.“
U Liberty magazinu je u posljednjih 19 godina ispričano na hiljade ljudskih priča. Snimili smo stotine neobičnih i interesantnih ljudi. Bilo je teško stoga izabrati one priče koje bi na radiju mogle preslikati sliku televizije. Govorili smo, recimo 1997. godine, kako je živjeti na međuentitetskoj granici u BiH. Našli smo Dušana i Bajru, koje je tada dijelio narandžasti znak, a oni su nam ispričali svoje priče.
„Kako sad izgleda linija razgraničenja?“
„Ne znam tačno. Neko je rekao da je od ovog brda i iznad ove zgrade.“
„Vi šetate tamo preko ovog narandžastog znaka u RS?“
„Nisam išao. Dođem dovdje.“
„Što ne idete tamo?“
„Nije sigurno, nije slobodno.“
Pričali smo, i to više puta, kako obični ljudi svojim primjerima pokazuju koliko su daleko i iznad politike:
„Ja sam Josip Nerolčić. Nalazim se u RS-u i u Federaciji. Jedna mi je noga u Republici Srpskoj, a jedna u Federaciji. To je glupost. Mi nikada ovdje nismo bili podijeljeni. Čak je to bila jedna mjesna zajednica. Ovdje je najpotrebnije da imamo prevoz.“
Nismo zaboravljali one koji su, daleko od očiju javnosti, živjeli u kolektivnim centrima:
„Šta ti imam pričati o svom jadu. Dinara nemam, hljeba da uzmem. Nemamo ništa. Voda nekad dođe, nekad ne dođe. Najgore je što nemamo struje. Kažu da hoće da na otjeraju. Kuda ćemo? Sirotinja nema nikoga, ni dinara.“
U TV Libertiju godinama upozoravamo kako se građani, kako znaju i umiju, snalaze da dođu do komada hljeba:
„Kriju plaćam 150 KM, tezgu na pijaci plaćam 150 KM, djeci svaki dan treba dati po marku za školu, trebam platiti užinu, trebam kupiti knjige. Jednostavno, trebam preživjeti.“
Najmlađe, njih nikada nismo zaboravljali. Uporno, već 19 godina, pričamo o tome gdje moraju rasti, kakav im je sistem obrazovanja kroz koji moraju, htjeli ili ne, proći ili kako neki od njih desetine kilometara prelaze da bi stigli do škole.
„Kako radiš zadaću?“
„Pod svijećom. A jednom mi je svijeća ukapala svesku.“
„I pokvarila zadaću?“
„I pisala ponovo.“
„Kad se budimo, umijemo se, doručkujemo, onda ja puštam ovce. Kada se napasu, utjeram ih u tor.“
Upravo su ove priče učinile Liberty magazin prepoznatljivim. Mi uvijek govorimo o ljudima, kaže šef sarajevskog biroa RSE Milenko Voćkić:
„Sve ono što smo radili u TV Libertiju bilo je uvijek autentično. Ako smo govorili o problemu radnika, mi smo otišli među radnike i oni su pričali o svom problemu, a nije njihov problem tumačio političar. Ako smo govorili o problemu agrara, morali smo otići na selo, na poljoprivredno imanje. Išli smo tamo i nalazili autentičan problem. Također nismo tražili ministra da kaže kako je poljoprivredniku da radi. Kada smo bili u izbjegličkim centrima, mi smo govorili o sudbinama ljudi i te sudbine su mnogo više govorile od hiljada i hiljada platformi i projekata kako će se ukinuti i nestati kolektivni centri. Iz godine u godinu, kako smo išli tamo, ljudi su i sami sebe gledali, o čemu su pričali. Imali su hronologiju svoga života u našim emisijama.“
Prošlo je 19 godina od prve TV emisije, koju je napravio jedan radio. Stvari su sada bitno drugačije, makar u tehnološkom smislu. TV Liberty, preteča je onoga što je danas trend u modernom novinarstvu, kaže Milenko Voćkić.
„TV Liberty zaRSE prije svega znači jednu viziju, koju mi u tom trenutku nismo znali baš do kraja definirati. Ona je ustvari početak multimedijalnog programa Radija Slobodna Evropa“, objašnjava Voćkić.
A za kraj, anketa bez pripreme i upozorenja za neke od današnjih urednica TV Libertija. Pitala sam ih, nepripremljene da će one biti sa one strane mikrofona, šta je za njih ova emisija:
„Liberty je najbolja televizijska emisija koja se može vidjeti na programima u BiH, prvenstveno zbog toga što je radi mnogo bosansko-hercegovačkih dopisnika iz različitih sredina. Bavimo se i običnim ljudima, što ovoj zemlji najviše nedostaje.“
„Za mene je Liberty emisija koja najviše prostora daje ljudima čije priče rijetko ili teško mogu da dospiju u javnost. Ljudima koji su na margini društva. Ljudima, čiji životi su pravi pokazatelj realnog stanja u kakvom se nalazi ova država.“
„Mislim da je najvrjednija stvar Libertija ljudske priče koje objavljujemo. Ljudi nas pamte upravo po tim interesantnim primjerima koje donosimo iz cijele BiH.“
