Koliko puta ste kupili pljevaljski sir koji nije iz Pljevalja, barske masline koje nisu rasle u Baru, ili njeguški pršut koji nije vidio Njeguše? Mnogi – mnogo puta, jer većina domaćih proizvoda u Crnoj Gori nije zaštićeno geografskim porijeklom. U taj zahtjevan posao krenuli su Njeguši, kako bi spriječili da nekontrolisano tržište uruši imidž nadaleko poznate njeguške pršute.
Ako je pršut na vašoj trpezi proizveden po tradicionalnom receptu, “sazrio” na nadmorskoj visini većoj od 800 m, i to isključivo na području Njeguša, onda možete reći da ste probali jedan od najpoznatijih crnogorskih specijaliteta. No, danas se njeguška tradicija falsifikuje proizvodima koji nemaju obilježja geografskog porijekla, pa je Udruženje proizvođača njeguških specijaliteta pokrenulo proceduru njegove zaštite.
“Na Njegušima prvo solimo meso sa morskom solju, potom presujemo, dimimo ga na bukovom drvetu, a onda proces sazrijevanja pršute traje oko deset mjeseci. Ima još parametara koje moramo zadovoljiti specifikacijom, kao što je težina mesa prije proizvodnje koja mora biti 11 kg, a nakon završetka cijelog procesa mora imati najmanje šest kilograma”, priča nam jedan od proizvođača Marko Radonjić.
Trinaest registrovanih proizvodjača na Njegušima proizvede godišnje oko 120.000 pršuta. Nakon zaštite njenog geografskog porijekla, specifikacija će biti usklađena sa briselskim standardima, a potom će Njeguši ući i u posao zaštite svojih proizvoda na nivou EU.
“Ta procedura traje i do 18 mjeseci, i nadamo se da ćemo tokom naredne godine, najkasnije 2018. dobiti i geografsku zaštitu njeguške pršute i na nivou Evropske Unije. Svi koji budu imali znak i pečat njeguškog pršuta, moći će nakon toga da izvoze pršut i na evropsko tržište”, očekuje Radonjić, kojeg pitamo čime Njeguši mogu konkurisati na tom tržištu, gdje su već dobro poznati italijanski, španski ili dalmatinski pršut.
“Naš adut je naša mikroklima, spoj mediteranske i planinske mikroklime, uz recepte stare preko stotinu godina, kao i poseban ukus i miris koji pršuti daje bukovo drvo sa Lovćena, koje se koristi za sušenje pršute”, odgovara Radonjić.
Osim što štiti domaće proizvode, globalizacija tržišta i sertifikacija specijaliteta poskupljuje njihovu cijenu, pa se mnogi još nisu navikli da će im domaći proizvodi biti sve manje cjenovno dostupni. To nam potvrđuju sugrađani koje srećemo na budvanskoj pjaci.
“Ista roba, da ne kažem da je istog kvaliteta, ali jeste sličnog, u marketima se prodaje duplo jeftinije”, žali se jedan od kupaca. Drugi, međutim, kaže da se kvalitet mora platiti: “Nije isto voziti se u mercedesu ili u golfu! Po supermarketima se prodaje roba koja često nema deklaracije, sertifikate, uvozi ko što hoće, i zato su cijene niže”.
Pečatom o porijeklu domaćih specijaliteta, ne samo da se štite proizvodi, već i interes potrošača koji mogu biti sigurni da dobijaju pravi kvalitet za cijenu koju plaćaju. Njeguši će tako nakon pršuta, raditi i na zaštiti njeguškog sira i medovine, a njihov primjer trebaju slijediti i drugi proizvođači domaćih specijaliteta, poručuje Mirko Radonjić.
“Mislim da smo uradili sjajan posao, ne smo za Njeguše i njeguški pršut, nego i za sve poljoprivredne proizvođače u Crnoj Gori, jer mislim da tu imamo veliki potencijal. Imamo niz proizvoda koji zadovoljavaju kriterije zaštite po propisima EU, bilo da je riječ o geografskoj zaštiti, pečatu tradicionalnog ili autohtonog proizvoda".
