Šaškor: Borbena ili mirotvorna crkva

Prije nekoliko godina, jednog sunčanog rujanskog dana bila sam u Assisiju, u Umbriji. Poput mnoštva ljudi iz cijelog svijeta, penjala sam se dugom strmom ulicom prema čudesnoj crkvi svetog Franje Asiškog. U ulici brojne suvenirnice, kao i svugdje na sličnim mjestima. Među sličicama svetaca, religijskom i svjetovnom bižuterijom, iz dva izloga provirivale su majice s likom Che Guevare. Fotografirala sam taj prizor, nezamisliv, na primjer, u najznačajnijem hrvatskom svetištu, Mariji Bistrici, ili bilo kojem drugom u Hrvatskoj.

Bilo je u tim malim dućanima i brojnih varijacija kopija crteža Picassove „Golubice“, simbola Zajednice Svetog Egidija. Kupila sam i jednu šiltericu s tim znakom i tekstom „Assisi for Peace“. Bila je „Made in China“. Svijet na okupu, tradicija i suvremenost, duhovnost i komercijala. Ali iznad svega zajedništvo i dobra volja. Assisi je doista poseban.

Proteklog vikenda u Sarajevu je održan međureligijski susret za mir zajednica Sv. Egidija pod geslom „Naša je budućnost živjeti zajedno“. Kardinali, biskupi, patrijarh, episkopi, muftije, imami, predsjednici, premijeri, visoki međunarodni predstavnici, svi, barem verbalno, ujedinjeni u zagovaranju mira, tolerancije i zajedništva među narodima i religijama. Sarajevo je bilo pravi izbor. Ta je zajednica, utemeljena 1968., nošena idejom Drugog vatikanskog koncila, djelujući najprije među siromašnima, u slamovima i predgrađima bogatih, s vremenom prerasla u respektabilnu svjetsku instituciju. Uz dijalog među religijama, zalaže se za solidarnost sa siromašnima i ekumenizam. Zajednica Sv. Egidija je možda svjetski najznačajnija dijaloška inicijativa modernoga doba nastala u okrilju Katoličke crkve. Njegujući „duh iz Assisija“, gdje je prvi susret
Zajednice održan, poslali su mnoštvo plemenitih poruka cijelom čovječanstvu.

Papa Benedikt XVI stiže uskoro u Bejrut, u „hodočašće mira“, kako ga je nazvao. Želi poslati poruke ohrabrenja i solidarnosti sa svima koji stradaju na Bliskom istoku. Manjinski kršćani su u tom uzavrelom podneblju pod sve većim pritiskom u Iranu, Siriji, Iraku, Libanu, Izraelu.

Hrvatski premijer Milanović vjerojatno će idućeg mjeseca posjetiti Vatikan. Treba očekivati daljnje unapređenje odnosa s tom za Hrvatsku važnom adresom.

Crkva ima svoje svjetovno mjesto u suvremenom svijetu. Na načelnim pitanjima oko toga gotovo da i nema spora. Ali kada doktrinarna pitanja svoje vjere pokušava nametnuti kao obligatorno ponašanje cijele zajednice nastaju golemi problemi. Laička država temelj je suvremene zapadne civilizacije. Na njemu su civilizacijski profitirali i država i crkva, odnosno društva koja su nastajala. Što znači „vjerska država“ i kakve posljedice ostavlja vidimo svakog dana, na primjeru sve krvavijih ratova. Treba li uz „politički islam“ razvijati i „politički katolicizam“ i „političko pravoslavlje“ i vratiti se izravno u srednji vijek?

Kada se Katolička crkva upušta u oblikovanje civilnog života po mjeri svoje dogme i svoga svjetonazora, otvaraju se pitanja koja su apsolvirana francuskom revolucijom. Dijelovi crkvene hijerarhije još kao da nisu preboljeli to vrijeme, a 21. stoljeće im je misaona imenica. Ne snalaze se u vremenu. I u crkvenim redovima sve je više upozorenja na taj anakronizam.

U Hrvatskoj svjedočimo upravo toj pojavi. Crkva o nekim važnim pitanjima društvenog života ima različite poglede od aktualne vlasti i dobrog dijela javnosti. Riječ je o pitanjma odgoja i obrazovanja, zdravstvenog odgoja u školama, medicinski potpomognute oplodnje, zakonskog suzbijanja diskriminacije po osnovi svjetonazora, seksualnog, religijskog i drugog opredjeljenja i sl. Svoj stav temelji na vjerskoj dogmi, što je poptuno nesporno. Država joj je, vatikanskim konkordatom, omogućila da svoj svjetonazor, bez
ikakvog utjecaja javnih vlasti na sadržaj i izbor kadrova, propovijeda u školama. Država joj izravno iz budžeta pomaže značajnim financijskim sredstvima. Dijalog o tim pitanjima za svako društvo je dobrodošao.

Ali kada svećenici, uključivši i biskupe, optužuju vlast kao „nenarodnu“ (Komisija Iustitia et pax), ili riječima „Ruka u Saboru za industriju smrti je – ruka za Sotonu“ (biskup Valentin Pozaić), ili za uvođenje zdravstvenog odgoja u školama govore da je riječ izmišljenoj potrebi i o tzv. znanstvenosti na kojoj se zasniva (kardinal Josip Bozanić), onda je riječ o zauzimanju političke pozicije „borbene crkve“ koja je u sukobu s civilizacijom i demokratskim standardima.

Pravo javnih vlasti da donose nastavne programe za škole osvojeno je već stoljećima. „Kulturalna revolucija“ koju nameće ideologija na vlasti za kardinala Bozanića je pogubna.

Kada se Crkva izjašnjava politički, zaslužuje politički odgovor.

To posebno važi za pitanja nedavne prošlosti.

Kardinal Bozanić je u Mariji Bistrici s propovjedaonice izjavio: „Zašto se još uvijek hrvatske vlasti nisu osjetile pozvanima reći istinu o II svjetskom ratu i poraću, dok među nama žive zagovornici zatiranja naraštaja? Kakva je to odgovornost koja braniteljima sudi dvadeset godina i povlači po sudovima i zatvorima nevine?“ A biskup Pozaić, s istog mjesta, mjesec dana ranije: „Neka pođe lustracija od Pantovčaka, preko Markova trga s obje strane, neka se spusti na Zrinjevac, pa preko Prisavlja - neka pohodi cijelu našu Domovinu! I neka ne zaboravi: Guja u hrvatskim njedrima stoluje, i koti nove antihrvatske guje.“

Biskup Vlado Košić u Sisku traži zabranu korištenja imena zaštitnika grada Sv.Kvirina zajedno sa sisačkim partizanima na nekoj pučkoj svečanosti, jer partizani su zločinci. „Dapače, zagovornici zločina još i danas nazivaju ove spodobe našim borcima za slobodu hrvatskoga naroda, dapače da su upravo oni započeli što su branitelji u Domovinskom ratu samo završili, tj. borbu za uspostavom slobodne nam domovine Hrvatske! Koje bezočne laži i kojih li izvrtanja istine! Effata!, narode moj hrvatski. Effata!, branitelji zločinaca i hvalitelji lijepe kape partizanke. Dok god imamo i jednog zagovaratelja laži i zločina, nama, braćo i sestre, ne može biti bolje!“

Sintagmu o „ustaškoj guji“ i o „lijepoj partizanskoj kapi“ upotrebio je predsjednik Josipović. Ne treba biti baš osobito dovitljiv za iščitavanje ovakvih poruka. Kada kardinal Bozanić govori o „istini o Drugom svjetskom ratu i poraću“, onda je to istina što ju je praktički istovremeno izrekao biskup Košić – partizani su zločinci. Stjepan Razum, pročelnik Nadbiskupskog arhiva, doktorant s papinske Gregoriane, Jasenovac je proglasio „sabirnim poljem“ za koje nema dokaza da su se dogodili masovni zločini. Pozdrav „Za dom spremni“, ustašku inačicu „Zig heil-a“ Razum je proglasio – „jednim od
najljepših pozdrava“.

Ovdje je riječ o reviziji povijesti, a ne o težnji za istinom. Zagovaranje „napuštanja oba totalitarizma - naci-fašističkog i komunističkog“, loša je dimna zavjesa stvarne političke pozicije dijela katoličkog vrha u Hrvatskoj.

Aktualna vlast dosta hladnokrvno promatra takve poruke. Neki kažu da je to mudar stav, javnost ionako većinski ne dijeli politizaciju Crkve. Nije, uostalom, poslušala niti njezino navijanje za desnicu prilikom zadnjih predsjedničkih i općih izbora, kao i pokušaje relativizacije izbornih rezultata. Antiklerikalistička tradicija u hrvatskoj političkoj tradiciji ima duboke korijene, ona je sadržana u onome što se zove „radićevština“. Teško ju je povezati s „komunizmom“. Dijelovi „borbene crkve“, onog njezinog dijela koji uporište traži u predratnoj Katoličkoj akciji i Ivanu Merzu, traže svoga političkog predstavnika. Našli su ga u Tomislavu Karamarku, za sada blijedom lideru ošamućenog HDZ-a. Veliko je pitanje može li se u današnjim uvjetima obnoviti takva politizacija crkve, a da ne izazove velike društvene potrese i daljnje podjele u društvu.

„Duh Assisija“, djelovanje poput onog Zajednice Sv. Egidija, koju je iznjedrila Katolička crkva, sigurno ne bi dijelilo društvo.