Šaškor: Mediji nisu sluge političara

Volim novine, pa i kada se na njih ljutim. Što je svakodnevna pojava. Svako jutro, prije kave, idem do obližnjeg kioska kupiti novine. Tek poslije dolazi na red internet. Nedavno mi je prodavač na kiosku kazao da mu privatni distributer ne dostavlja Novosti. „To su srpske novine, ne nosim ih“. Prodavač mu je zaprijetio otkazom suradnje ako mu ih ne bude dostavljao. I opet su tu, preko puta. Malo dalje, u istoj ulici, u Vlaškoj, u centru Zagreba, jedna druga prodavateljica na upit o Novostima, s gađenjem na licu je odgovorila : „To ne držimo“ . Slično se događa i na mnogim kioscima u Hrvatskoj. Novosti se drže ispod pulta, prodavači koji ih drže istaknute često se susreću s gnjevnim „domoljubnim“ ispadima.

Je li o tome vodio računa hrvatski predsjednik Ivo Josipović kada se obrušio na taj tjednik što ga izdaje Srpsko narodno vijeće? Novine su sufinancirane od države, tematiziraju pitanja od interesa za srpsku zajednicu u Hrvatskoj, ali u dogovoru s izdavačem sadržajno prelaze taj okvir. Novosti su klasični politički tjednik. U njemu pišu i neki od ponajboljih hrvatskih novinara, profesionalno preživjelih a da nisu izgubili obraz nakon nebrojenih čistki proteklih dvadesetak godina. Glavni urednik, bivši je feralovac, u međuvremenu i nagrađivani književnik i publicist Ivica Đikić. Nema toga u Hrvatskoj, osim malicioznih gunđala i kolega s lošom savješću, tko tvrdi da je politika mogla instrumentalizirati feralovce. I u mnogo težim vremenima nego što je današnje.

Ali, eto demokratski hrvatski predsjednik, osoba nedvojbenog javnog ugleda upravo to tvrdi – Novosti su puka transmisija svoga izdavača, predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca. Samo loši polemičari ili osobe koje znaju da su im argumenti tanki, umjesto odgovora na kritike, otvaraju još deset drugih tema. Nalaze nove adresante, zamagljuju predmet spora i skreću raspravu u drugom pravcu.

Umjesto da odgovori Novostima na optužbe za navodno poslovno pogodovanje svome prijatelju, Josipović je napao - Pupovca. I to nimalo biranim riječima. Bilo je tu osporavanja Pupovčevog doprinosa pomirbi Hrvata i Srba, optužbi za pogoršavanje hrvatsko-srpskih odnosa, za vođenje politike nacionalnih sukoba niskog intenziteta, za „reketarenje“ svih vlada, za „etnobiznis“ i monopol na srpsko političko predstavništvo. 

Iako je birao riječi, Pupovac mu nije ostao dužan, pa svjedočimo jednoj otužnoj ljetnoj trakavici. Na koncu su sve organizacije u kojima Milorad Pupovac ima čelnu poziciju osudile Josipovićev istup i proglasili ga štetnim za međunacionalne odnose. Nekoliko drugih, manjih organizacija koje okupljaju Srbe u Hrvatskoj osudilo je pak Pupovca i podržalo Josipovića.

Za javnu raspravu o temama koje je Josipović načeo ima potrebe. Građansko ili nacionalno predstavništvo, pluralizacija etničkog predstavništva, izborno zakonodavstvo, kontrola financijskih sredstava, sve su to važne teme. Može se raspravljati je li se i Milorad Pupovac, jedan od najdugovječnijih i najinteligentnijih političara u Hrvatskoj, „počinovničio“, kao i većina političara. Vrijedi isto i za Ivu Josipovića.

Ali tu raspravu šef države nije otvorio kao legitimno političko pitanje, već ju je ponudio umjesto odgovora na kritike upućene njemu osobno. Upustio se u obračun s jednim novinama i njegovim izdavačem, dovodeći u pitanje uredničku nezavisnost i integritet glavnog urednika novina i izdavača.  

Ivo Josipović načelno odbija mogućnost da jedne novine djeluju nezavisno i tu vidim najvažniji problem koji je iz ovog „slučaja“ nastao.

Hrvatski put u evropske integracije bio je mukotrpan i dugotrajan. U jednom razdoblju prije dvadesetak godina nesloboda medija, izravni pritisci vlasti, progoni novinara, gašenje i gušenje pojedinih medija što ih je prakticirao Tuđmanov režim bili su izravna prepreka bržem napredovanju prema Evropi. Iz tih bitaka mediji su izašli s ožiljcima. Neki su se priklonili sili, neki su pružili otpor, neki su dobrovoljno služili vlastima, neki prijetvorno - do prvog zavoja. Financijski su preživjeli korporativni mediji koji nikada, baš nikada ne propituju ništa u vezi s poslovanjem svoga gazde. A na usluzi su moćnima kada zatreba. Pitate li se možda, poštovani čitatelji, na čijoj su strani u ovom sukobu?

Feralovci se nikome nisu priklanjali. Tuđman ih je progonio, a svojim baršunastim stiskom dokrajčio Sanader.  Dio toga duha živi u Novostima, i personalno, i po uređivačkom konceptu. Bilo je zrelo od hrvatskog društva prihvatiti takvu žurnalističku formulu. Jer ona ne dopušta zaborav, ništa ne prima zdravo za gotovo, provokativna je, izazivačka, ponekad nepristojna za uobičajene standarde, i - nikada dosadna. Nekima se sviđaju, nekima ne.

Financijsko stanje medija u Hrvatskoj, kao i drugdje, teško je, sudbina mnogih glasila neizvjesna, takorekuć tjedno ugasi se neka novina ili portal. Zbog desetljeća čistki uredničke ekipe su mahom nezrele, opća žurnalistička razina  niska, podložni su novim oblicima pritisaka, ovaj put iz sprege korporacije-političari.

Zato je njegovanje medijskog pluralizma i nezavisnosti, pa i od strane države, važno za opću kulturu i napredak. Vlast je u Hrvatskoj demokratska, ali mnogi političari, ako ne i većina, doživljavaju medije kao svoje servise, sredstvo spina, manipulacije, zakulisnog utjecaja. Tanana nit dijeli nezavisno i ovisno novinarstvo. Ali, svaki je novinar prepoznaje. A nakon izvjesnog vremena i čitatelj, gledatelj. I na koncu - birač.

Podmitljivi političari će preživjeti, neko vrijeme. Podmitljivi novinari će izgubiti vjerodostojnost, zauvijek.  

Što je, na koncu konca, u cijeloj ovoj priči jedino važno?

Novosti su objavile nekoliko nepovoljnih tekstova o Ivi Josipoviću. Za neke su iznijeli dokumentaciju, za neke nisu. Za njih odgovara glavni urednik. Tako je po zakonu i kodeksu.

Koji vrijede i za političare i za novinare.