Hrvatska je vlada odlučila razriješiti još jedan dio iz zaostavštine nekadašnje Herceg-Bosne. Riječ je o registru birača i o invalidninama dijela pripadnika Hrvatskog vijeća obrane. Vremenski odmak, nove političke okolnosti neposredno pred ulazak u Evropsku uniju i atak na državni budžet učinili su da se ta pitanja konačno stave na dnevni red.
I dok se državni čelnici javno obzirno izražavaju o Tuđmanovu nasljeđu, osobito o zaslugama za neovisnost države, dijelovi toga nasljeđa se razgrađuju. Što više vladavine prava – to manje Tuđmana.
Činjenica da je u Hrvatskoj više birača nego punoljetnih stanovnika predmet je sprdnje već gotovo dva desetljeća. Hrvatsku se na to upozoravalo, ali rješavanje je stalno izmicalo. Ozbiljno istraživanje vjerojatno bi dovelo u pitanje i rezultate nekih izbora, ali to je sada plač za prolivenim mlijekom.
Nevladine organizacije procjenjivale su da je riječ o pola milijuna pa sve do 800.000 viška glasača. Danas se zna da oko 340.000 osoba koji imaju prijavljeno prebivalište u Hrvatskoj nemaju i hrvatsku osobnu iskaznicu. Kada se konačno s popisa birača izbrišu mrtvi i dvostruko prijavljeni brojka će se svakako uvećati. Izvlačenje dosadašnjih vlasti na složenost problematike – a živimo u informatičkom dobu - bila je samo loše prikrivena nevoljkost da se taj problem konačno i riješi.
Donoseći takvo rastezljivo izborno zakonodavstvo, kao i propise o prebivalištu, prvobitna je HDZ-eova vlast željela s jedne strane za sebe vezati biračko tijelo iz tzv. dijaspore, prije svega iz Bosne i Hercegovine, a s druge strane stalno je držala otvorenim kompleks Herceg-Bosne, sivu zonu nejasnih odnosa s dijelom stanovništva u susjednoj zemlji. Nije, pokazalo se, pomogla ni sebi ni njima. Ali jest omogućila enormno bogaćenje pojedinaca, profitera takve politike s obje strane granice.
To je još vidljivije na primjeru invalidnina za pripadnike HVO-a. Do 1997. godine bilo je registrirano oko 2.000 ratnih vojnih invalida HVO-a koji su po zakonu ostvarivali svoja prava u Hrvatskoj. Od 1997. do 2001. godine taj je broj povećan za pet puta i sada ih ima 10.009. Ali taj status nisu stekli ni po kakvom zakonu, već na osnovu političke odluke Franje Tuđmana i Gojka Šuška. A oni su im, navodno po dogovoru, odlučivali plaćati samo mirovine, ne i te invalidnine, pa im rješenja nisu niti uručena. Pa su ljudi nakon 10 ili više godina odlučili tužiti državu i počeli dobijati prve presude na sudovima. Jedna je osoba sudskim rješenjem protiv RH dobila pravo na isplatu 4,5 milijuna kuna, više od 600.000 eura, ostalih stotinjak oko 40 milijuna kuna, više od 5 milijuna eura. Ako bi svi tužili, novinari su izračunali da bi Hrvatska morala platiti oko 60 milijardi kuna, više od 8 milijardi eura!
Kako je uopće došlo do toga apsurda?
Korijen je opet u nesuvislom projektu Herceg-Bosne. On je na razini državne politike napušten, ali posljedice su ostale, i za državu, i za ljude, od kojih su se mnogi, ni krivi ni dužni našli također u apsurdnoj situaciji.
Sadašnji ministar branitelja
Fred Matić ovih je dana izjavio: Tadašnja vlast jednostavno je kupovala te ljude zbog političkih razloga.
Franjo Tuđman
Prema međudržavnom sporazumu Hrvatske i BiH iz 2006. godine Hrvatska iz budžeta izdvaja sredstva za mirovine 6.813 pripadnika HVO-a i njihovih obitelji koje u prosjeku iznose 2.766 kuna, oko 370 eura. K tome Hrvatska je još oko 7.000 bivših pripadnika HVO prevela u sastav Hrvatske vojske i odlukom iz 1996. godine njima ili pripadnicima obitelji isplaćuje mirovine koje prosječno iznose oko 6.000 kuna, dakle oko 800 eura.
I dok je stvar s mirovinama koliko-toliko jasna, s invalidskim primanjima je nastao totalni kaos.
Tuđman i
Šušak su donijeli osobne odluke, ničim provedene kroz zakone i sustav i zadužili generale
Ćesića-Rojsa i
Krešića da ih provedu. Oni su potpisivali rješenja, organizirali ad hoc komisije koje su utvrđivale stupanj invalidnosti na osnovu ranjavanja „na južnom bojištu“. Tako je doneseno više od 10.000 rješenja koja korisnicima nisu uručena, već su stavljena u ladicu.
Ćesić-Rojs danas tvrdi da se radilo veoma ozbiljno, da su komisije odlazile i u Mostar na utvrđivanje stupnja invalidnosti. Manjkom bilo kakve zakonske podloge nije opterećen. Tuđman i Šušak bili su zakon. Tako je gradio i ceste, imao i čitave vojne građevinske jedinice koje nigdje nisu bile registrirane. A ostali su i do danas neriješeni dugovi. Korisnika tako stečenih invalidnina nema u registru hrvatskih branitelja, kažu u Ministarstvu, ne zna se njihov ratni put, a kada je
Račanova vlada samo pokušala pokrenuti raščišćavanje 164 dosjea su nestala iz MORH-a i sve je stalo.
Nakon nekoliko godina počele su stizati tužbe. Do sada ih je stotinjak, sve su riješene u korist tužitelja, i ako se nastave državnim financijama prijeti kolaps. I država se odlučila braniti, pa su angažirana tri ministarstva da nađu rješenje. Ministar kaže da će nastojati zaštititi najteže invalide i članove njihovih obitelji, iako nije jasno kako će to učiniti bez revizije cijelog slučaja. A medicinska revizija se ne najavljuje, traže se pravna rješenja.
Nema sumnje da je država odlučila uvesti red kada je dovedena pred zid. Kao i svaki problem koji je prepušten stihiji, u međuvremenu je narastao. Riječ je o sudbinama tisuća ljudi i njihove djece. Na osnovu nekakvih prava koje im je država dala stvorili su život, obveze, planirali budućnost. Kao što će budući zakon o prebivalištu dovesti u pitanje neka stečena socijalna prava u Hrvatskoj, tako će i rješavanje ovih invalidnina pripadnika HVO-a vjerojatno dirnuti i u nesporne slučajeve.
Je li se o tome razmišljalo kada se pozivalo i obećavala brda i doline „svim Hrvatima svijeta“, a osobito onima iz Bosne i Hercegovine?
Sada se pokušavaju kosturi vratiti u ormar.