Dostupni linkovi

Škotski referendum stvorio više problema nego što je rešio


Demonstracije unionista u Glasgowu, septembar 2014.
Demonstracije unionista u Glasgowu, septembar 2014.

Referendum je stvorio duboki jaz u Škotskoj i u Ujedinjenom Kraljevstvu koji neće moći da se lako prevaziđe, piše Čarls (Charles) King u „Foreign Affairs“.

“Referendum označava početak a ne kraj debate o širokom spektru pitanja koja se tiču celog Ujedinjenog Kraljevstva, pre svega njenog ustavnog poretka, partijskog sistema kao i odnosa sa Evropom”, ističe King.

Visoka izlaznost na škotskom referendumu upozorava da se ispod površine političko tle pomera – u Britaniji i celoj Evropi, ocenjuje En Eplbaum (Anne Applebaum) u “Vošington postu” (The Washington Post).

“Birači su, izgleda, šitom kontinenta postali apatični i apolitični. Međutim, pokazalo se da politika može da mobiliše Evropljane ukoliko nudi nešto dublje – ne izbor između nešto viših ili nižih poreza ili debate oko promena u socijalnim davanjima – već egzistencijlani izbor, debatu o identitetu i priliku da se promeni poredak. Politička energija ne favorizuje status kvo. Stoga sigurno predstoji još političkih zemljotresa”, ukazuje Eplbaum.

Ključne partije širom EU treba da se ujedine kako bi sprečile nepopravljive greške koju je Škotska izbegla, piše britanski istoričar Nail (Niall) Ferguson u “Fajnenšel tajmsu” (Financial Times).

“Populizam se vraća. Centrističke partije će napraviti grešku ako odgovore povlađivanjem populizmu. Pravi odgovor je da se centrističke snage ujedine, iako im nije lako da prevaziđu stara rivalstva”, smatra Ferguson.

Britanija nije ista kao pre referenduma

Iako su protivnici nezavisnosti ostvarili bolji rezultat nego što su predviđala istraživanja javnog mnjenja, dugovorčni trendovi pokazuju smanjivanje razlike između pobornika samostalne Škotske i njenog ostanka u Uniji, ocenjuje King.

Trenutni poraz pobornika škotske nezavisnosti prikriva dugoročni trijumf Škotske nacionalne partije (SNP) i drugih snaga koje žele da transformišu britansku politiku.

SNP nastoji da interpretira znatan broj glasova “za”, kao signal da će tokom vremena, većina Škota na kraju podržati nezavisnost. Ova partija je već nagovestila da prošlonedeljeni referendum ne označava kraj njenih aspiracija za potpunim suverenitetom.

Kao i Kvebečka partija (Parti Québécois) u Kanadi i partija Konvergencije i unije (CIU) u Kataloniji, SNP će i dalje težiti nezavisnosti, paralelno sa zahtevom za većom autonomijom unutar Ujedinjenog Kraljevstva.

Britanski premijer Dejvid Kameron (David Cameron) je obećao da će zakoni o devoluciji ući u proceduru u januaru naredne godine, što je izazvalo debatu o parlamentarnoj i teritorijalnoj strukturi Ujedinjenog Kraljevstva kao celine.

On je odmah nakon referenduma istakao da paralelno sa povećanjem ovlašćenja za škotski parlament moraju da se omoguće i veće nadležnosti za Englesku, Severnu Irsku i Vels.

To je potencijalno eksplozivna ideja. Dok Škotska očekuje dodatna ovlašćenja u prikupljanju poreza i socijalnim davanjima, u slučaju Engleske čak i ne postoji zakonodavno telo na koje bi se prenele te nadležnosti.

Partijske politike takođe mogu da podstaknu ponovno otvaranje škotskog pitanja u dogledno vreme. Partijski mozaik u Britaniji je veoma čudan. U Škotskoj je na vlasti partija koja želi nezavisnost. Na čelu Ujedinjenog Kraljevstva je komplikovana koalicija – konzervativaca i liberalnih-demokrata – pri čemu Kameronova partija uživa veoma malu podršku u Škotskoj. Istovremeno, evroskeptična stranka UKIP, koja traži izlazak Britanije iz Evropske Unije, ostvarila je veliki uspeh na izborima za Evropski parlament.

Nije teško zamisliti kako ovakva partijska dinamika može da izazove ustavnu krizu. Sledeće parlamentarni izbori su zakazani za maj 2015. Kameron je obećao da će, u slučaju pobede njegove stranke, raspisati referendum o članstvu Britanije u EU 2017. godine. On time želi da ublaži nalet UKIP – koji uživa podršku 20 odsto birača, kao i euroskeptične pristalice svoje partije koje žele izlazak zemlje iz evropskog bloka.

Međutim, između ova dva datuma 2016. biće održani izbori za škotski parlament. Vlada u Edinburgu – proevropska i socialdemokratska – može da odluči da održi još jedan referendum o statusu, pre nego što London pozove građane da se izjasne o ostanku u EU.

Napuštanje Ujedinjenog Kraljevstva vlasti u Edinburgu mogu da prikažu kao garanciju da Škotska ostane deo evropskog bloka, čime bi lako mogla da pridobije više od 50 odsto birača.

London će skoro sigurno pokušati da spreči referendum. Međutim, moguće je organizovati glasanje koje ne podleže sankcijama, kao što Katalonija nastoji da održi konsultativni referendum 9. novembra.

Bitno je pomenuti da su sve velike tvorevine britanskog imperijalizma – Australija, Kanada, Indija i SAD – federalni sistemi. Sada je škotski referendum pokrenuo procese i u Ujedinjenom Kraljevstvu ka federalizaciji. Međutim, to ne prati ozbiljna rasprava o reformama centralnih institucija, pre svega Donjeg doma i Doma lordova, koja bi bila u skladu sa prenošenjem dela nadležnosti iz Londona.

U odsustvu takvih reformi, neželjena posledica kvazi federalizacije može biti slabljenje samih institucija koje treba da održe Uniju na okupu.

Ujedinjeno Kraljevstvo – zemlja sa jednom od najvećih ekonomija, snažnom armijom i među najrazvijenijim demokratijama – nije više isto kao što je bilo pre 18. septembra, zaključuje Čarls King.

Škotska uputila upozorenje evropskoj eliti

Na referendumu u Škotskoj je glasalo zadivljujućih 84.6 odsto građana, što je za 20 odsto više nego na poslednjim parlamentarnim izborima u Britaniji. To je impresivan broj za referendum za koji se na početku pretpostavljalo da neće biti interesantan, nije bio ozbiljno shvaćen u Londonu, a britanski mediji ga nisu pomno pratili sve do nekoliko sedmica uoči glasanja, ističe En Eplbaum.

Na kraju je Škotska ostala deo Velike Britanije i to pitanje je rešeno u ovoj generaciji. Međutim, visoka izlaznost upozorava da se ispod površine političko tle pomera – u Britaniji i celoj Evropi.

Birači su, izgleda, šitom kontinenta postali apatični i apolitični. Međutim, pokazalo se da politika može da mobiliše Evropljane ukoliko nudi nešto dublje – ne izbor između nešto viših ili nižih poreza ili debate oko promena u socijalnim davanjima – već egzistencijlani izbor, debatu o identitetu i priliku da se promeni poredak.

U SAD postoji duga istorija anti-vašingtonske retorike, ali se po prvi put čuje tako snažna anti-vestminsterska retorika u Ujedinjenom Kraljevstvu: protiv konzervativaca, Laburističke partije i, povrh svega, Londona u celini-gradu koji, kako se čini u ostatku zemlje kontrolišu neodgovorni bankari i strani oligarsi.

Većina ljudi smatra da moderni škotski nacionalizam seže u vreme vladavine Margaret Tačer (Thatcher). Međutim, kao i drugi pokreti protiv poretka širom Evropi, i škotski nacionalizam je dobio na zamahu nakon izbijanja globalne ekonomske krize, kada je Britaniju, kao i ostatak kontinenta, odjedanput pogodio finansijski uragan koji je, kako se činilo, stigao izdaleka.

Nepopularne ekonomske mere koje su preduzete na početku krize pripisivane su silama izvan britanske kontrole. Škotska kampanja za nezavisnost jačala je zbog nastojanja građana da se obuzdaju te političke snage, da se odluke donose lokalno – i da se prkosi gvozdenoj logici globalnih tržišta.

Škotski pokret za nezavisnost je utopistički obećavao veća socijalna davanja bez povećanja poreza kao i da će Škotska krenuti u potpunosti iznova i stvoriti bolju zemlju bez plaćanja bilo kakve cene za separaciju.

Međutim, ova obećanja su umerena u poređenju sa ostalim anti-establišment partijama širom Evrope. Sa izuzetkom Katalonije, većina ne traži nezavisnost već poziva na nacionalnu obnovu kao i nacionalnu kontrolu: ekonomije, granica i sudbine. To ponekad poprima formu anti-imigracione retorike, u drugim slučajevima reč je o kampanjama protiv EU, ili samo Nemačke.

Većina ih se nalazi na desnici: Nacionalni front u Francuskoj, Slobodarska Partija u Austriji, Jobik u Mađarskoj, Indipendistička partija Velike Britanije. Neke su u suštini anarhističke, kao što je partija koju je osnovao italijanski komičar Bepe Grilo. Samo nekolicina je na krajnjoj levici, ali sve ih povezuje politički stil koji favorizuje politički nekorektnu retoriku, teatralne demonstracije, zastave i ponekad muzika.

Povezuje ih i nenaklonost njihovim nacionalnim elitama. Evropski birači su odavno zasićeni beskrajnim političkim trgovinama između partija umerene levice i desnice – u pojedinim zemljama i njihovim dugogodišnjim koalicijama – i čini se da se u potpunosti izgubili poverenje u njih nakon izbijanja finansijske krize.

Ideali evropskog jedinstva, koji su inspirisali prethodne generacije, ne dotiču previše mlade koji ne znaju šta je tome prethodilo.

Istovremeno, sve je čudnije da najbogatije države na svetu ne mogu da formulišu politiku koja bi se efikasno suočila sa haosom na njihovim južnim i istočnim granicama, koji je izvor masovne nove imigracije i ekonomske nestabilnosti.

Udaljene institucije Evropske Unije treba da umesto njih rešavaju probleme donoseći odluke do najsitnijih detalja. Nije čudno što birači žele da se odlučivanji vrati “kući”, odnosno u njihove nacionalne institucije.

Neke od ovih optužbi nisu utemeljene i fer. Omražene mere štednje uvedene su u mnogim zemljama zbog njihove rasipnosti u prošlosti i nije ih nametnula “Evropa”. Istina je, takođe, da su mnoge od ovih partija, kao i u Škotskoj, inspirisane nerealnim, okrenutim prošlosti fantazijama o separaciji – od Evrope ili globalnog tržišta. Međutim, čak iako su ove težnje nefer ili nerealistične, to su strasti koje danas pokreću ljude. Politička energija ne favorizuje status kvo. Stoga sigurno predstoji još političkih zemljotresa, zaključuje En Eplbaum.

Nakon škotskog “ne” – “da” velikim koalicijama u Evropi

Ključne partije širom EU treba da se ujedine kako bi sprečile nepopravljive greške koju je Škotska izbegla, piše britanski istoričar Nail Ferguson.

Britanski premijer Kameron je pod pritiskom da se zbog izazova koji mu upućuje britanska indipendistička UKIP partija pomeri udesno. Doduše, njegov zajednički napor sa prethodnikom Gordonom Braunom (Brown) sprečio je nezavisnost Škotske. Ujedinjeno Kraljevstvo je spasla koaliciona vlada u privremenoj koaliciji sa opozicionim laburistima.

Amerikanci veruju u dvostranački (bipartisan) pristup u politici ali ga ne praktikuju. U Evropi je suprotno: koalicije na širokom spektru podele između levice i desnice nisu omiljene, ali su sve prisutnije. U 25 od 28 članica EU na vlasti su koalicije.

Taj trend je još evidentniji u Briselu. Nedavno izabrani predsednik Evropske komisije je iz konzervativnog EPP bloka, a predsednik Evropskog parlamenta iz socijalističkog PES. Članovi nove Komisije su predloženi iz sve četiri ključne evropske partije. Populisti su ostali izvan.

Velike koalicije su privremeno veoma efikasne. Kada su nemački hrišćanski demokrati i socijaldemokrati po prvi put stvorili koaliciju 1966. godine, komentatori su se pribojavali političke nestabilnosti. U stvari, velike koalicije donose stabilnost.

Mogućnost da desničarski Nacionalni front pobedi na predsedničkim izborima 2017. na kraju će primorati umerenu levicu i desnicu da ponovo stvore pacte républicain – da ujedine snage bez obzira ko će se od njihovih kandidata suprostaviti u drugom krugu Marin Le Pen.

Populizam se vraća. Centrističke partije će napraviti grešku ako odgovore povlađivanjem populizmu. Pravi odgovor je da se centrističke snage ujedine, iako im nije lako da prevaziđu stara rivalstva.

“Ja sam dugo bio indetifikovan kao konzervativac, iako sam po mnogim pitanjima liberal. Dolazak nove ere velikih koalicija je dobra vest za mene. Od sada, više ne treba da opovrgavam moju privrženost ekstremnom centru”, zaključuje Ferguson.

XS
SM
MD
LG