Okruglo deset dana nakon smrti, zvanično je obilježen odlazak jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pozorišnih i televizijskih reditelja Sulejmana Kupusovića. Razlog ovog, barem ovdašnjoj praksi, neprimjerenog kašnjenja više je nego jednostavan, premda ne baš posve razumljiv. Kolege mu, a neki će za sebe reći i prijatelji, imali prečeg posla, a rodna mu kuća, stvaralčki rodna, služila plemenitijoj svrsi.
Velika je kolektivna fascinacija nekidan iščilila, pa se eto našlo malo vremena i prostora za Suleta. Kao da u nekom međuprostoru hinjenog planetarnog kulturnog samita nije bilo mjesta za neku sličicu iz života nesumnjivog kulturnog udarnika. Kao da, na margini barem, gorepominjani kolege i prijatelji nisu mogli upriličiti skromni omaž. Spomenuti onog Kupusovog Taleta ili čitavu njegovu porodicu - Milić. Hramajući po crvenom ćilimu ispred Pozorišta, sjetiti se Hasanaginice, Kralja Lira ili Zvornika. Bezbroj predstava, zapravo, koje nisu donosile umjetničko ime isključivo svom reditelju.
Ali, nekako im izmakao pažnji. Kao što čitavo jedno Sarajevo, ono nemoćno, ojađeno, izumiruće Sarajevo, nije uspjelo ni jauknuti nedavna kad je iz njegovih njedara, tamo prema Mostarskoj petlji, na lokalitet nazvan Vlakovo, odgurnut Vedo Hamšić. Mladić što je, među prvima, povukao ovaj grad od toponima zagubljenog između dvaju svjetova, među prepoznatljive i poželjne svjetske destinacije.
Uklonimo li makar načas neke, široj javnosti uglavnom nepoznate, razloge ignorantskog odnosa dijela teatarskog establišmenta prema velikom reditelju ili poslovičnu skromnost čitave generacije kojoj je pripadao Vedo Hamšić, oko ove naše nevolje zgusnuće se opaka i bolna istina.
I Sule i Vedo pripadali su jednom drugom vremenu i nešto malo drugačijem svjetonazoru. Pripadali su instaliranom vrednosnom sistemu u kome malo larme nije najavljivalo smak svijeta, u kome nije bilo moguće da prekonoćno izraste elita, računajući i onu kulturnu, u kome marginalci nisu, uz pomoć televotinga, postajali urbane legende.
U cilju zaborava onomadnog i uspostave novog brojanja vremena, čija je nulta godina baždarena iskustvom samoustoličene elite, ljude kao što su Vedo i Sule i valja grunuti daleko. U Vlakovo. Ili još dalje - u zaborav.
