The Economist (Prevela:
Ena Stevanović)
Sjedišta ključnih korporacija su u proteklih petnaest godina promijenila izgled velikih gradova zemalja u razvoju.
Zgrada Kineske državne televizije podsjeća na ogromnog vanzemaljca koji maršira pekinškim nebom. Osamdesetosmospratni tornjevi Petronas, sjedište malezijske naftne kompanije, su se vinuli iznad Kuala Lumpura. Svijetleći ured bankarske kuće VTB se nalazi u srcu moskovskog financijskog distrikta.
Sve ovo su spomenici usponu nove vrste hibridnih korporacija koje podržava država ali koje funkcioniraju kao privatni multinacionalne kompanije.
Državni kapitalizam nije nova ideja, a svjedok tome je kompanija (nekadašnja engleska kolonijalna) East India. Kako se navodi u našem posebnom ovosedmičnom izvještaju, on sad prolazi fazu dramatične obnove.
Devedesetih godina su državne kompanije bile ništa više nego državni odjeli na tržištima u razvoju. Ključna pretpostavka je bila da će ih, ukoliko se ekonomija bude razvijala, vlada ili zatvoriti ili privatizirati.
Međutim, ne čini se da država odustaje od vrhovnog zapovjedništva, kako u velikim industrijama (deset najvećih svjetskih naftnih kompanija je u državnom vlasništvu), tako ni na velikim tržištima (državne kompanije čine 80 posto vrijednosti kineske berze i 62 posto vrijednosti ruske berze).
I dalje su u usponu. Pogledajte gotovo svaku novu industriju i korporacijskog giganta: Kineski tvrtka Mobile, naprimjer, ima 600 miliona korisnika. Državne kompanije čine trećinu direktnih stranih ulaganja u svijetu u periodu od 2003. do 2010. godine.
S obzirom da je zapad u strahu, a tržišta u usponu cvjetaju, Kinezi više ne vide državne kompanije kao prolaznu stanicu na putu ka liberalnom kapitalizmu, već ih vide kao održiv model. Oni smatraju da su redizajnirali kapitalizam kako bi ga učinili boljim i sve veći broj lidera zemalja u razvoju se slaže s tim.
Brazilska vlada koja je 90ih godina prihvatila privatizaciju se sada umiješala u kompanije Vale i Petrobras i uvjerava male kompanije da se spoje i formiraju nacionalne gigante. Južna Afrika također flertuje sa takvim modelom.
Zakon opadajućih prihoda
Ovakva vrsta razvoja pokreće dva pitanja: koliko je uspješan takav model i kakve su posljedice, kako u, tako i izvan tržišta u razvoju?
Pristaše državnog kapitalizma tvrde da se ovim modelom može osigurati i sigurnost i rast. Divlja privatizacija u Rusiji devedesetih godina za vrijeme
Borisa Jeljcina je uznemirila mnoge zemlje u razvoju i podstakla je stajališta da vlada može ublažiti napetost koju uzrokuju kapitalizam i globalizacija time što će obezbijediti ne samo tešku infrastrukturu poput cesta i mostova, već i laku infrastrukturu u vidu vodećih korporacija.
Vlada
Lee Kuan Yew-a u Singapuru, koja je jedan od nositelja ove ideje, je prihvatila zapadne ideje i otvorila vrata stranim kompanijama, ali je također posjedovala udio u mnogim od njih.
Kina je sada vodeći stručnjak u tome. Uska veza između njene vlade i biznisa će bez sumnje biti razmatrana sljedeće sedmice na sastanku globalne elite u švicarskom odmaralištu Davos.
Među zapadnjacima koji tamo budu prisutni, predstavnici vlada često zauzimaju suprotna gledišta od predstavnika privatnog sektora. Kineski delegati s obje strane, pak, imaju isto mišljenje, čak i isti patriotski način razmišljanja.
Novi model ne podsjeća nimalo na katastrofalnu bujicu nacionalizacije u Velikoj Britaniji i drugdje koja se desila prije pola stoljeća. Kineske kompanije dobijaju ugovore u cijelom svijetu. Najbolji nacionalne kompanije su okrenute prema inostranstvu, stječu vještine kotiranjem na stranim berzama i preuzimanjem stranih kompanija. Vlade su također selektivne u pogledu kontrole korporativnog sektora. Kina je smanjila pritisak na ekonomiju: njene birokrate se usmjeravaju na industrije u kojima mogu napraviti razliku.
Ipak, ako bolje promotrimo ovaj model uočiti ćemo njegove slabosti. Kada vlada favorizira određene kompanije, ostale su na gubitku. Kineska tvrtka Mobile i još jedan državni gigant Kineska nacionalna naftna korporacija su 2009. godine zaradile 33 milijarde dolara, što je više od zarade 500 najprofitabilnijih kineskih privatnih kompanija zajedno.
Državni giganti upijaju kapital i talent koji bi privatne kompanije možda bolje iskoristile. Istraživanja pokazuju da državne kompanije koriste kapital na manje efikasan način nego privatne i imaju sporiji rast. U mnogim zemljama državni giganti prosipaju novac na moderne tornjeve u vrijeme kada se poduzetnici bore da prikupe kapital.
Ti troškovi će vjerovatno rasti. Državne kompanije su dobre u kopiranju drugih, dijelom iz razloga što mogu koristiti snagu vlade koja ih podržava da nabave njihovu tehnologiju. Ali u trenutku kada trebaju osmisliti vlastite ideje, one postaju manje kompetitivne. Državne kompanije radije prave nekoliko velikih poteza nego mnogo manjih. Najveći svjetski centri inovacija su obično male tvrtke.
Neka cvjeta hiljade mobitela
Ovaj model ne garantira ni sigurnost. Državni kapitalizam funkcionira dobro samo onda kada ga vode kompetentne države. Mnoge azijske države imaju snažnu mandarinsku kulturu, što Južna Afrika i Brazil nemaju. Kompanija Coal India baš i nije predstavnik efikasnosti. Državni kapitalizam daje prednost dobro povezanim pripadnicima sistema u odnosu na inovatore izvana.
U Kini je visoko obrazovana „dvorska svita“ ugrabila svoj plijen. U Rusiji šačica „birogarha“, često bivših oficira KGB-a, dominira i Kremljinom i biznisom. Tako ovaj model proizvodi ortačke odnose, nejednakost i na kraju nezadovoljstvo, kao što je brend državnog kapitalizma Hosni Mubaraka učinio u Egiptu.
Razvijene svjetske sile su uvijek koristile državu kako bi pokrenule rast, počevši od Japana i Južne Koreje 1950-ih i Njemačke 1870-ih ili Sjedinjenih Država nakon rata za nezavisnost. Međutim, ove zemlje su vremenom shvatile da sistem ima granice. Kinezi bi od svih ljudi na svijetu trebali znati da je najbolji način da učite iz povijesti da se osvrnete na njen dugi tok.
Međutim, moglo bi potrajati nekoliko godina da ove slabosti izađu na vidjelo, a u međuvremenu one mogu izazvati mnoge probleme. Investitori u tržišta u razvoju moraju biti pažljivi. Mogli bi ući u sukob sa vladom, a ne samo sa kompanijama.
Kapitalističke državne vlade mogu biti hirovite, i uskratiti prava manjinskim dioničarima. Oni koji imaju podružnice ili zajedničke kompanije na tržištima u razvoju mogli bi doći u sukob sa državnim kompanijama.
Još jedna od briga je i uticaj ovog modela na globalni sistem trgovine koji je, u vrijeme kada republikanski kandidat za predsjednika želi prvog dana u uredu proglasiti Kinu manipulatorom valuta, već u opasnosti. Osigurati pravednu trgovinu je teško kada neke kompanije uživaju veću podršku državne vlade. Zapadni političari polako gube strpljenje zbog državnih kapitalističkih moćnika koji grade sistem u korist svojih vlastitih kompanija.
Državama u razvoju koje žele ostaviti trag u svijetu, državni kapitalizam očito izgleda privlačno. On im daje pokretačku snagu za koju bi privatnim kompanijama bile potrebne godine da je izgrade. Ali njegove opasnosti prevaguju nad prednostima.
I za svoje vlastito dobro i zbog interesa svjetske trgovine, oni koji provode državni kapitalizma moraju početi smanjivati svoje ogromne udjele u favoriziranim kompanijama i prodavati ih privatnom sektoru. Ukoliko su ove kompanije tako dobre kako same tvrde, onda im više neće biti potrebna državna potpora.