Autor: Antoine Blua, priredila Mirjana Rakela
Umro je Eduard Shevardnadze, bivši gruzijski predsjednik i nekadašnji šef sovjetske diplomacije. Imao je 86 godina.
U toku svoje višedesetljetne karijere, Shevardnadze je prošao kroz brojne političke mijene. Uspješno je prebrodio put od tvrdog sovjetskog komunističkog aparatčika do ministra vanjskih poslova u doba Perestrojke koji je pomogao okončanju Hladnoga rata i konačno postao predsjednik nezavisne Gruzije.
Njegova politička karijera naglo je završila 23. novembra 2003, kada je podnio ostavku na vrhuncu gruzijske "Revolucije ruža," narodnog ustanka potaknutog spornim parlamentarnim izborima.
"Svjestan sam da bi ovo što se događa sada, sutra moglo završiti u krvi, zato moram koristiti ovlasti koje imam u ovoj situaciji", rekao je on, dok su pristaše opozicije pozdravljale njegov odlazak s vlasti. "Nikada nisam bio neiskren prema mom narodu i zato smatram da je bolje da kao predsjednik podnesem ostavku, kako bi sve ovo završilo", rekao je tada.
Shevardnadze je rođen 25. janura 1928., u regiji Guria na području tadašnje Transkavkase sovjetske republike. Pridružio se Komunističkoj partiji 1948., u dobi od 20 godina i od tada je nepresteno napredovao na hijerarhijskoj ljestvici.
Prvi značajaniji uspjeh mu je bio kada je u Tbilisiju kao prvi partijski sekretar okruga razotkrio korupcijski skandal u koji su bili uključeni lokalni partijski dužnosnici.
Unaprijeđen je položajem u Ministarstvu unutarnjih poslova Sovjetske Gruzije 1965, gdje - uz potporu Moskve – nastavlja antikorupcijsku kampanju, te hapšenje desetaka tisuća partijskih i dužnosnika KGB-a.
Godine 1972. Shevardnadze postaje prvi sekretar gruzijske Komunističke partije, i na tom mjestu ostaje sve odlaska u Ministarstvo vanjskih poslova kao šef diplomacije 1985.
Usred rastućeg nacionalističkog sentimenta u gruzijskom društvu, Shevardnadze je razljutilo mnoge u Gruziji zbog svojih kontroverznih nastojanja da pokaže odanost Moskvi – što je uključivalo i jaču prisutnost ruskog jezika.
Shevardnadze na međunarodnu scenu stupa 1985, kada mu je Mihail Gorbačov dodjelio mjesto šefa diplomacije. Kao visoki dužnosnik vanjske politike u eri Gorbačova, nadgledao je otopljavanje odnosa SSSR-a sa Zapadom, što je rezultiralo završetkom Hladnoga rata.
U značajnom govoru na Općoj skupštini UN-a u septembru 1987. pohvalio je napore u kontroli naoružanja između Moskve i Washingtona, te je pozvao na stvaranje svijeta slobodnog od nuklearnog oružja:
"Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države su konačno izgovarile zajedno prvu riječ nenuklernog leksikona ", rekao je u New Yorku.
"Kada ta riječ postane djelo, svijet će steći nova znanja. Shvatiti će da nuklearno oružje i sigurnost nisu sinonimi i da sigurnost ojačati kada nestano to oružje ", poručio je.
Odigrao je ključnu ulogu u povlačenju sovjetskih vojnih snaga iz Afganistana 1989., kao i u odluci Moskve da ne spriječava demokratska buđenja i revolucije diljem istočne Evrope iste godine.
(Arhivski snimak: Drugi atentat na Shevardnadzea, Reuters video)
Zbog razmimoilaženja s Gorbačovom oko brzine i smjera reformi Shevardnadze je podnio ostavku na mjesto ministra vanjskih poslova 20. decembra 1990., upozoravajući na "puzajuću diktaturu" i optužujući sovjetskog lidera da posustaje u naporima da demokratizira zemlju:
"Dajem ostavku. Nemojte reagirati, nemojte me ukoriti. Neka to bude moj doprinos, ako želite, moj prosvjed protiv diktature koje dolazi", kazao je on. "Ne mogu se složiti s onim što se događa u našoj zemlji i sa iskušenjima s kojima će se suočiti naš narod. Još uvijek vjerujem da diktatura neće dobiti šansu i da ćemo u budućnosti živjeti u demokraciji i slobodno“, kazao je.
Osam mjeseci kasnije, u augustu 1991., Shevardnadzeove riječi su se pokazale proročanskim jer su tvrdolinijaši u Komunističkoj partiji i KGB-u organizirali državni udar protiv Gorbačova.
Nakon neuspjelog puča, Shevardnadze ponovno, kratko, mjesec dana, služi kao sovjetski ministar vanjskih poslova, dok se SSSR nije konačno raspao u decembru 1991.
Shevardnadze se vraća u rodnu Gruziju. Godine 1992. popunjava politički vakuum nakon što su masovni građanski i politički nemiri doveli do pada prvog predsjednika nezavisne Gruzije Zviad Gamsakhurdia.
Shevardnadze je, naime, izabran za predsjednika parlameta, što je značilo da je i vršilac dužnosti šefa države. Tri godine kasnije na izborima osvaja predsjednički mandat. Ponovno je izabran 2000., ali usred skandala o namještanju glasova.
Položaj predsjednika bio mu je ugrožen visokom stopom kriminala i korupcije u zemlji, kao i raširenim siromaštvom. Preživio je tri pokušaja atentata, 1992., 1995. i 1998..
Njegovo predsjedavanje Gruzijom - i politička karijera – završava tokom Revolucije ruža, koja je bila potaknuta spornim parlamentarnim izborima održanim 2. novembra 2003:
(Arhivski snimak iz Revolucije ruža, Reuters video)
Nakon tjedana uličnih demonstracija, opozicija upada u parlamnet 23. novembra kada se Shevardnadze trebao obratiti poslanicima, prisiljavajući predsjednika da pobjegne sa svojim tjelohraniteljima i podnese ostavku.
Nakon ostavke, Shevardnadze odlazi u penziju koju mirno provodi u Tbilisiju.
U decembru 2003. svrgnuti lider objasnio je za Radio Slobodna Evropa stavove o vođenju zemlje:
"Rukovoditi državom nije običan posao, to je umjetnost, znanost," rekao je on. "Ne može svatko vladati zemljom. Imam veliko iskustvo u vladajunju zemlju, ali ne bi bilo istina reći da sam zemlju vodio na najbolji mogući način", kazao je.
Shevardnadze je imao dvoje djece, kćerku Mananu i sina Paata.
