Crnogorski sport unazad nekoliko godina napustila je cijela plejada ili talentovanih ili već ostvarenih igrača u ekipnim, ali i individualnim sportovima i oni sada nastupaju za nacionalne selekcije drugih država. Za tako malu zemlju spisak je zaista podugačak, a gubitak, čini se, gotovo nenadoknadiv.
Zašto sportisti odlaze iz Crne Gore i ko je odgovoran za to, da li je novac motiv ili bolji uslovi i veće šanse za uspjeh?
Najsvježiji primjer kako ne odlaze samo talentovani mladi sportisti već i bivši reprezentativci, jesu rukometaši Žarko Marković, Goran Stojanović, kao i Jovo Damjanović koji su nedavno braneći nacionalne boje Katara osvojili srebro na svjetskom prvenstvu održanom u toj zemlji. Domaća javnost se, međutim, nije bavila mnogo razlozima zašto su oni napustili reprezentaciju i da li ih je i zašto država Crna Gora ispustila već detaljima poput onog da su za plasman u završnicu takmičenja od rukometnog saveza Katara dobili po dva miliona eura, stanove i skupocjene automobile. Ne mali je broj bio onih koji su ih nazivali izdajnicima svoje države i naroda.
No, za sportskog urednika na televiziji „Vijesti“, Aleksandra Radovića, oni su slijedili svoje ljudske i sportske interese.
„Oni su ispunili svoje sportske snove i ispunile su vjerovatno neke svoje finansijske želje. Nikoga pri tom oni nijesu prevarili, namjestili utakmicu, dopingovali se, lažirali nešto, potkupili nekoga. Oni su jednostavno izabrali da ostvare svoje snove na taj način zato što su vidjeli šansu da to naprave i zato što u repezentaciji zemlje u kojoj su rođeni to nijesu mogli da naprave.“
Marković, Stojanović i Damjanović nijesu usamljeni na listi crnogorskih sportista koji su odlučili da brane boje nekih drugih država.
Javnost je dugo bila kivna na vaterpolistu Andriju Prlainovića koji je 2006. godine odlučio da zaigra za reprezentaciju Srbije. Istim putem otišli su i veliki talenti Dušan Mandić i Gavrilo Subotić. Rođeni Podgoričanin, teniser Miloš Raonić napustio je Crnu Goru kao dječak i karijeru gradio u Kanadi za koju nastupa na turnirima širom svijeta.
NBA košarkaš Nikola Mirotić koji je ime izgradio igrajući u Španiji i koji je prvobitno namjeravao da zaigra za Špance, ako je suditi po posljednjim izjavama i dalje vaga i možda bi mogao da zaigra za Crnu Goru.
Olimpijski odbojkaški šampion iz Sidneja 2000. i direktor Uprave za sport Igor Vušurović kaže za RSE da nacionlani savezi imaju najvažniju ulogu u tome da zadrže i sačuvaju talente. No, ni oni nijesu svemoćni ako igrači odluče da promijene reprezentaciju.
„Motivacija sportista koji prelaze iz jednog kluba u drugi ili nacionalne selekcije u drugu ne moraju biti samo vezani za finansijski momenat, mogu biti nacionalne pobude ili iz neke druge. Jednostavno, traži se jedna prosperitetnija, bolja varijanta ili ispunjenje nekog svog ličnog interesa. To je u zadnje vrijeme uzelo dosta maha ali trudićemo se da se nosimo sa tim problemima koji su izraženiji ovdje kod nas u regionu nego recimo u zemljama zapadne Evrope.“
Ipak, postoje i primjeri da sportisti sa strane dolaze da igraju u i za Crnu Goru.
Rukometašice Budućnosti, prvakinje su Evrope i godinama jedna od najjačih ekipa na starom kontinentu u čijem sastavu su neke od najboljih inostranih igračica.
Bojana Petrović rođena je u Nišu gdje je počela da igra rukomet da bi kasnije više godina bila jedna od najboljih svjetskih igračica. Do crnogorskog referenduma igrala je za reprezentaciju tadašnje Državne zajednice Srbije i Crne Gore, da bi potom došla u Podgoricu gdje je zaigrala za Budućnost.
Godine 2012. sa reprezentacijom Crne Gore osvojila je srebro na Olimpijadi u Londonu:
„Mislim da sam pravi potez tada povukla jer sa Srbijom u tom trenutku ne bih ništ anapravila. Bili smo daleko jedni od drugih da bi mogli da se uklopimo i napravimo neki dobar sistem rada što bi rezultiralo nekim dobrim rezultatom. Crna Gora je u tom trenutku imala mnogo bolje planove, a ja sam imala planove za ovdje, udala sam se u Crnoj Gori i imala sam osjećaj kao da sam se vratila kući“, kaže Bojana.
Proslavljena crnogorska rukometašica ne osuđuje kolege koji su sreću i uspjeh potražili igrajući za nacionalnu selekciju Katara:
„Mi smo i ranije znali da će ti momci da igraju za Katar i niko tada nije pričao o tome koliko sada, kada su napravili odličan rezultat. Oni su odlučili u tom trenutku da je za njih, njihov uspeh i njihovu porodicu da je bolje da odu tamo i naprave neke rezultate sa tom selekcijom koja je bila domaćin. To su te neke odluke koje ljudi donesu i one poslije budu pozitivne ili ne ali u ovom konkretnom slučaju oni su postigli dosta toga pozitivnog“, poručuje Bojana Petrović.
