MUHAMED FILIPOVIĆ

Gospodine Filipovicu, Hvala na odgovoru uz duboko postovanje. Kao sto rekoh vec, ideja nije bila da vas kritiziram ali vidim da ste to prohvatili pozitivno. Puno srece i uspjeha, posle citanja vasih odgovora, vidim da sam i ja bio zrtva mojih predrasuda. Ako nista danas sam nesto naucio, najljepse hvala.

I ako nismo rodjaci od danas cu govoriti da jesmo. Svaka vam cast, U 90% stvari se slazemo, sto je vjerovatno krv iako vi tvrdite da nije. Sa paznjom sam procitao sve vase replike. Zelim vam dug zivot Branko

POstovani gosp. Filipovic,uvijek sam vas postovala i cijenila vase misljenje,a to cinim i sad.MIslim da ste vi bili na kormilu nase drzave da bismo svi bili kod svojih kuca. Svaka Vam cast na odgovorima pojedinim nepismenim i nekulturnim ljudima, ocita stvar je da nemaju osnove kulturnog ponasanja.Zelim Vam dug zivot i dobro zdravlje Puno pozdrava od ponosne BOSNJAKINJE

Postovani gospodine Filipovicu, Kakvo je vase misljenje o ulozi Rasima Ljajica kao glavnog branioca srpskih "prava" kada je haski tribunal i skrivanje Ratka Mladica u pitanju? Drugo pitanje: Zbog cega postoji averzija bosanskih Bosnjaka prema sandzackim Bosnjacima? Cime su to Sandzaklije zasluzili tu diskriminaciju i omalovazavanje? Kako se opredjeljujete prema zahtjevima Crne Gore za samostalnoscu, i kakav bi to uticaj moglo imati na bosnjacki narod u Crnoj Gori? Da li srbijansko krilo SDA u tom pogledu, po Vasem misljenju, radi na ucvrscenju ideje Velike Srbije time sto staje uz Kostunicinu opciju neodvojivosti svih teritorija na kojima ima Srba?

1. Sandžački muslimani ili Bošnjaci, su u veoma teškoj situaciji. Bosansko političko vođstvo ih je ostavilo na cjedilu i nije uspjelo, niti htjelo, da njihov problem uvrsti u agendu rješavanja cijelog problema naslijeđa nacionalnih odnosa komunističke Jugoslavije. Oni sada i definitivno žive u Srbiji i u Crnoj Gori i moraju se suočiti s tom realnošću. U takvoj situaciji moguća su dva stava. Jedan je da budu u opoziciji i time izolaciji, a drugi da traže među srpskim i crnogorskim strankama one stranke koje bi bile dovoljno demokratske i nenacionalističke, sa kojima bi mogi sarađivati, kako bi uspješnije i snažnije branili svoje interese. U tom kontekstu je Ljajić učinio dobro kad je ušao u savez sa Đinđićem, ali sada je situacija teža, jer je Koštunica notorni nacionalista i saradnja s njim može da donese štete muslimanima Sandžak. 2.Mislim da postoji izvjesna averzija i to u određenim krugovima, a ne među Bošnjacima u cjelini. Ona nije opravdana. Sandžački Bošnjaci ne čine ništa što bi opravdalo takve pojave. Sasvim je normalno da se oni drže među sobom malo više nego što je to uobičajeno, što sugerira neku posebnost, jer su oni došli u zemlju koja je dosta dugo, od vremena odlaska osmanske vlasti, bila odvojena i razvijala se posebno od Sandžaka, koji je ostao u okviru Osmanske carevine, sve do 1912. godine. Osim toga, odnosi među pravoslavcima, katolicima i nama muslimanima su u BiH drugačiji nego u Sandžaku i to čini Bosnu umnogome različitom u odnosu na Sandžak. Zbog toga treba vremena ljudima koji dođu iz Sandžaka u Bosnu da se snađu, da usvoje pravila života koja ovdje važe i postanu kompletni Bošnjaci u onom smislu kako su Bošnjaci definirani od vremena nestanka Osmanske carevine do danas. 3.Smatram taj zahtjev opravdanim i ne bih volio da naši Bošnjaci svojim ponašanjem ili insistiranjem na nekoj nerealnoj politici, kao što je stav da Sandžak mora ostati cjelovit s obje strane Lima, doprinesu neuspjehu te inicijative Crne Gore. To bi samo dvostruko pogoršalo položaj Bošnjaka. Oni bi bili od strane Crnogoraca smatrani za izdajnički element i doživjeli bi veoma negativne posljedice, a Srbi ne bi smatrali da su im bilo šta dužni zbog toga što su podržali njihovo gledanje na problem.

Gospodine Filipovicu cast mi je da Vas mogu poselamiti i zazeljeti Vam sve najbolje u radu i zivotu. Jedna stvar me kopka odavno. Nikako mi ne ide u glavu, zbog cega nase komsije Srbi i Hrvati prisvajaju bosanskohercegovacke pisce, pjesnike, umjetnike, muzicare, intelektualce. Kako molim lijepo Musa Cazim Catic koji je napisao pjesmu: "Ja sam Bosnjak" u kojoj nedvosmisleno kaze ko je i kome pripada moze biti hrvatski pjesnik. Ili Mak Dizdar koji je citavu svoju poeziju posvetio Bosni. Ili Safvet-beg Basagic koji je napisao pjesmu "Bosnjaku", u kojoj Srbe i Hrvate naziva strance u Bosni kojima je cilj da uniste "bosnjacko ime". Ili naprimjer kako Selimovic moze biti srpski pisac, kada je Dervis i smrt zapoceo s bismilom (U ime Allaha Milostivog, Samilosnog)? Ili nas bh. nobelovac Andric, kako moze biti srpski i hrvatski, kada je prije svega jugoslovenski, a potom bosanskohercegovacki, a tek onda mozemo govoriti o etnickom porijeklu? Sva sreca pa je Danis rekao na dodjeli Oskara, ovo je za moju Bosnu, jer sutra bi osvanulo u s-h medijima kako je Danis hrvatski ili srpski Oskarovac. U cemu je fol? Je l' to do impotencije nasih susjeda u intelektualnim vodama, pa moraju krasti od drugog il' je nesto drugo u pitanju? Mozete li mi pojasniti taj pojam nacionalnosti i etnickog porijekla kod knjizevnika, intelektualca itd. Mi smo svi sludjeni, s obzirom sta nam sve serviraju. Nekada mi se cini da ja nisam ja, jer oni iz Zagreba/Beograda kazu da moji pjesnici nisu moji, nego su njihovi, a kada procitam ustogljene recenice koje ti isti novinari pisu o "vrtiletima" i "zrakomlatima" ili "povjerenstvima" i "izvjescima", onda znam da nikako jedan Catic ili Basagic ne mogu biti njihovi, jer pisu s merakom, pa ti tacno vidis kako odzvanja svaki njihov stih, vidis da je to ono ascare bosansko, ko sto je moja nana rahmetli govorila, a nikako sludjeno kako rade gore pomenuti novinari, knjizevnici ili ostali da ih nazovem intelektualni hrsuzi.

Naravno, Safvetbeg Bašagić nije nikada bio, niti je hrvatski pisac, to nije bio Musa Ćazim Ćatić, kao ni Mak Dizdar, kao što ni Meša Selimović nije bio srpski pisac. Međutim, ne treba sve bacati na te koji to čine, jer oni to čine na osnovu izjava, deklariranja i želja takvih pisaca. Treba znati da su se naši brojni pisci izjašnjavali kao Hrvati : Safvetbeg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Alija Nametak, Muratbegović, Mak Dizdar; kao što su se drugi, od Avde Karabegovića do Meše Selimovića, izjašnjavali kao Srbi, a npr. Ćamil Sijarić kao Crnogorac. Druga je stvar zbog čega su to oni činli. Svako zna da je Meša postao Srbin zbog terora nad njim kojeg je vršio Cvjetin Mijatović, uz pomoć nekih muslimanskih pseudo intelektualaca, a da je Mak postao Hrvat, kako je meni lično obrazložio, jer je tako imao bolju prođu i mogao štampati svoje knjige u većem tiražu i u više izdanja, a to mu je bilo važno u sirotinjskom životu kojeg je veći dio svog života vodio. S druge strane, i mnogi drugi, političari i navodni narodni vođe, su se izjašnjavali kao Srbi ili Hrvati. Tako je npr. i Alija Izetbegović bio dugo godina Srbin, prema svom izjašnjenju u popisima stanovništva. To, međutim, ne mijenja istinu i identitet tih pisaca. Svako, ko zaviri u njihova djela može se jednostavno uvjeriti da je sadržaj, jezik, faktura i sve o čemu oni pišu i kako misle, vezano sa Bosnom, vezano za bosanski način života i našu tradiciju i kulturu. Jedan od razloga da drugi preuzimaju naše pisce može biti i u tome što je malo naroda koji su u tako malo vremena dali toliko velikih pisaca. Uzmite samo kratak period od 1908. -1917. godine. U tom vremenu se među Bošnjacima rađaju Hasan Kikić, Ahmet Muratbegović, Meša Selimović, Skender Kulenović, Midhat Begić, Safet Krupić, Ćamil Sijarić, Muhamed Abdagić, da navedemo samo najpoznatije i nesumnjivo velike pisce koji bi činili čast svakoj našoj književnosti. To može biti razlog da se drugi pokušavaju na nama namiriti za oskudnost svojih pisaca. Ko zna.

Dragi Muhamde Filipovicu,svijedok sam svih stradnja u istocnoj Bosni,cast mi je da mogu da vam se javim,jedina licnost na koju mozemo biti ponosni u BiH:tako da sve vase tvrdnje sto se ticu desavnja u Srebrenici i citavoj istocnoj Bosni su tacne,nema se sto dodati ili oduzeti svijedoci su oni koji prezivjeli pakao.

Odista je pakao ono što su doživjeli Bošnjaci u Podrinju i to od Foče do Janje, skroz niz rijeku Drinu. Upravo to pokazuje da je genocid bio planiran i da je donekle i uspio, ali nije do kraja i mi ćemo se opet oporaviti od tog pokušaja da budemo uništeni. Nisu nas bacili 50 kilometara daleko od Drine, kako su željeli i naši ljudi još uvijek žive uz Drinu, prorijeđeni, ali žive. To što smo mi i da li smo mi morali doživjeti sve to, druga je priča i ona se tiče, koliko god naših neprijatelja i zločinaca koji su vršili genocid nad našim narodom, toliko i naših političkih vođa koji nisu nučinili sve što je trebalo iz naše historije i nisu učinili sve što je bilo moguće učiniti da nas poštede tog stradanja.

Srdacan pozdrav gospodinu Muhamedu, Iskreno receno mislio sam da vam postavim 2-3 pitanja ali kad sam , pregledavajuci ove stranice, vidio koliko i sta su drugi pitali i koliko ce vam trebati vremena da na to odgovorite, ja sam odustao. Od pitanja sam odustao ali nesmijem da ne ispunim obecanje koje sam danas dao majci da cu vam prenijeti njene pozdrave i poziv da opet svratite kod nas u Kljuc (jeste da je malo vise na brdu ali vrijedi se popeti ...zar ne?) Nadamo se da ce te se sjetiti ko je "zagonetna rodica" Zelimo i vama i vasima dobro zdravlje, dug zivot i svako drugo dobro.

Svi mi Filipovići, muslimani u Bosni i Hercegovini, smo rođaci i potičemo od jednog jedinog pretka - Mehmed bega Filipovića, čuvenog Deli-Papaza, ili Mehmed-paše Filipovića, tj. bivšeg kanonika zagrebačkog i preposta Čazmanskog fra Franje Filipovića, magistra filozofije i doktora prava, koji je prešao na osmansku stranu i primio Islam. Potom je bio u Stambolu na dvoru, gdje je bio učitelj carevića-Lala, a potom je došao u Glamoč, tada najistaknutije granično mjesto i tamo uspostavio čuveni odžak Filipovića, kao utvrdu i branik na granicama Bosne prema Mlecima. Od tada, pa do propasti osmanske vlasti, mi Filipovići smo čuvali granicu i igrali veliku ulogu u bosanskoj historiji, o čemu ima mnogo svjedočanstava. Jedno krilo odselilo se u Ključ, zapravo u odžak Sredice (odakle sam ja, dok mi je majka iz Glamočkog odžaka), zatim u odžak u Rastoci kod Kuljuča, potom u Jezero kod Jajca i najzad u odžak Mjehovine kod Kalinovika (odakle su sarajevski i fočanski Filipovići). Drago mi je da me se sjećate i budite sigurni da ću uskoro doći da vidim svoje rođake u Ključu, a šta su i ko su Filipovići, vidjećete iz mojih emisija o Bosni, zapravo iz emisije o Glamoču, jer sam tom prilikom slikao turbe i mezarje u Begzićima u Glamoču i u našem starom Odžaku.

Zbog cega se cjelovita Jugoslavija obicno poistovjecuje sa "komunizmom", a stvaranje nasih malih jednonacionalnih drzava pravda borbom protiv tog "komunizma"?

Nikakava stvarna politička i duhovna borba protiv komunizma nije postojala i nije ni trebala, jer se on sam od sebe srušio i kao ideja i kao politika i kao sistem. Zbog toga je navodna borba protiv komunizma bila samo ideološko sredstvo kojim su naši nacionalizmi željeli da legitimiraju preuzmanje vlasti u zemlji, da uvedu ono što su uveli, a to je: međusobni ratovi i istrebljivanja naših naroda, te da osiguraju nekakvu legitimaciju za svoju aposlutnu vlast. Svi oni vladaju na gori i totalitarniji način od komunista. Demokracija je samo kaos i nered, a nema ni traga od istinske podgovorne demokratske vlasti.

veliko postovanje gos[podine muhamede i cast mi je da vam postavim pitanje . kao pripadnik najbolje armije na svijetu tj ARMIJE BIH mislim da nikakve sanse nismo imali da odbranimo srebrenicu jer sa svim faktorima sa kojim su cetnic isli ,nejveci propust je u UN koji je trebao biti garant , drugo jeste da nam treba ISTINA ali zasnovana na faktima i na analizama a ne na jednosranim izjavama, slazem se sa tabom da jedan veliki postotak clanova SDA je korumpiran, ali to ne znaci da nema u stranci posteni i DOBRIH BOSNJAKA koji su iznjeli jedan veliki teret svih ovih zbivanja zadnji 15 godina i trece mislim da smo pored Gradascevica,Spahe dobili jednog Izetbegovica koji je stvarno usao medzu nas Bosnje i tako ce ga historija i gledati veliki mu rahmet

Ja zastupam mišljenje da je nakon ovakve tragedije nužno da se osvrnemo na nas same i da istražimo i ocijenimo naše sopstveno ponašanje. Dosta je optuživanja drugih za ono što nam se dogodilo. Mi znamo naše protivnike i oni nisu to od jučer, nego su takvi kakvi su najmanje dva vijeka-od srpskog ustanka 1804. godine, a drugi još od ranije. Ali mi ne znamo ko smo mi i kako smo se ponašali i da li smo učinili sve što je bilo moguće, i to na najbolji mogući način, da spriječimo veliku tragediju našeg naroda. Stoga treba sve ispitati i niko ne smije biti tabu, osim našeg običnog svijeta, onog naroda koji je ustvari obranio Bosnu. Jer je Bosna odbranjena, onoliko koliko jeste bila, samo zahvaljujući tome što niko na svijetu ne bi pretrpio i mogao pretrpjeti ono što su naši ljudi pretrpjeli tokom agresije i rata protiv Bosne i to dvojne agresije i rata, napada na njih i Srba i Hrvata, tj. njihovog zajedničkog napada protiv Bosne kao države.

Piše: Dr. Vahid Sendijarević Direktni povod ovom tekstu je intervju Muhameda Filipovića datog Lidiji Kujundžić kojeg prenosi web-starnica bosnjastvo.com sa datumom upisa 9-tog oktobra 2005-te godine. Nije potrebno puno političkog sluha da se shvati iz njegovog intervjua da je on nesretan zbog raspada Jugoslavije i Dejtonske podjele Bosne i Hercegovine, jer on se borio za više, za cijelu Bosnu i Hercegovinu kao dio Velike Srbije. Kada u svom intervju-u prigovara Miloševiću što je pristao na Dejtonski ugovor, on mu prigovara što je odustao od 50% teritorije Bosne i Hercegovine. To je osnova i njegovog političkog razlaza sa Alijom Izetbegovićem, koji je iz praktičnih razloga odustao od koncepta cijela Bosna i Hercegovina u Velikoj Srbiji i prihvatio Karadžićev koncept podjele Bosne i Hercegovine, jer Bosnu i Hercegovinu nije mogao zadržati političkim sredstvima u Velikoj Srbiji (čitaj Jugoslaviji), ali ju je mogao podijeliti kao rezultat neviđenog zločina genocida.

Nije Filipović nesretan zbog raspada Jugoslavije nego zbog činjenice da je taj raspad najviše i najtragičnije pogodio njegov bošnjački narod, koji nije imao prijatelja, nije bio organiziran, nije imao vođstvo, nije imao oružje, državu, obavještajne službe, diplomatiju, veze u svijetu i sve što omogućava ratovanje, a upustio se, ili je dopustio da bude od strane nedogovorne nacionalne politike SDA uvučen u rat koji je mogao samo izgubiti, ne samo zbog svoje nemoći, nego i zbog neprijateljstva onih kojima vi danas služite, tj. zapadnih antimuslimanskih demokratija, inače poznatih nosilaca kršćanskog fundamentalizma. Sve drugo što Sendijarević govori o mojim idejama su neznanje, nerazumijevanje, falsifikat i gluposti, izazvane čudnom i neobjašnjivom mržnjom, koja, kako se i ovdje može vidjeti, samo pomućuje razumno razmišljanje. Ovaj Filipović se daleko prije (najmanje tri decenije) Alije Izetbegovića borio protiv komuniuzma i za nacioanlnu emancipaciju muslimana, odnosno Bošnjaka, koje sam jedini ja (uz Envera i Husrefa Redžića) oduvijek nazivao Bošnjaci. Ja sam se borio sa stajališta nauke i razuma, a ne fanatizma i vjere. U tome je bio razlaz između mene i Alije Izetbegovića i svakog drugog. Ja sam još 1967. godine napisao programski tekst „Bosanski duh šta je to??“. Ja sam, a neko drugi, 1979. godine podnio referat na međunarodnom simpozijumu u Cavtatu, u kojem sam rekao i dokazao da je komunizam prošlost i da će se rasprasti, te da muslimani treba da traže drugi, a ne komunistički put u budućnost. Ali, ko će slijepom govoriti o bojama i gluhom o tonovima. Nemam više volje za to da našim ahmacima i zevzecima o tome govorim, nakon 77 godina rada najvišeg ranga u nauci i najdosljednijeg političkog i moralnog stava u našoj novijoj historiji. Sendijarević sam kaže sve o sebi i svom načinu mišljenja, kad kaže da nije potrebno mnogo političkog sluha da se shvatio šta ja mislim. Ono što ja mislim i što sam mislio izloženo je u 36 mojih knjiga i u preko 2000 članaka, traktata, eseja i drugih radova, koje sam objavio. Ali, ko će to čitati, lakše se osloniti na sluh i to ne onaj prirodni, nego politički, a to znači samo na predrasude ili, drugačije rečeno, na ono „što je babi milo to joj se i snilo“. Zar ne vidite da ste svakom na vrh glave svojom pameću i time što u svim stvarima i svagda imate pravo jedino vi.