JOSIP KREGAR ONLINE

Gospodine Kregar. Zelio bih vas upitati slijedecu stvar, da li u RH ima onih progresivni i postenih snaga koje su u stanju da kazu i da priznaju da je sudski proces i donesena presuda u slucaju gospodina Fikreta Abdica cista politika i politicka nagodba u kojoj je jednu od glavnih uloga odigrao aktuelni hrvatski predsjedsjednik gospodin Mesic, te imali se u to smislu dovoljno htijenja, i da budem malo drzak, barem malo postenja, pa da se taj slucaj vrati na pocetak u jednim uslovima dostojnim pravnog sustava zemlje koja zeli da na velika vrata uze u EU ??? Molim vas da mi na ovo pitanje odgovorite kao strucnjak i kao covjek. Unapred vam zahvaljujem na odgovoru i zelim vam svako dobro. V.K.L.

Ne znam mnogo o tom slučaju da bih ga mogao komentirati. Reći ću jedno. Ovakav slučaj je riješen na preniskom nivou. Ako se radilo o takvim zločinima, ja mislim da je tu trebalo inzistirati da se upotrijebi mogućnost optuživanja ili davanja javne dokumentacije koja bi takvog jednog osumnjičenika dovela pred objektivni, neutralni sud, što vaš slušatelj osporava. Dakle, da je gospodin Abdić završio u Hagu, njegova sudbina bila bi drukčija. Ali on je završio pred sudom u Karlovcu gdje je pogodba i politička nagodba daleko vjerojatnija, i zbog toga je cijeli slučaj učinjen sumnjivim. To je, međutim, jedno otvoreno pitanje o kojem ne znam dovoljno da bih mogao prosuditi.

molim vas za pojasnjenje sta je definicija tajkuna i koliko je takvih u hrvatskoj

Pojam tajkun smo posudili iz američke i azijske teorije. Naime, u Americi su tajkunima nazivali takozvane robber barons. To su bogataši koji su se početkom 20. stoljeća krvavo obogatili na znoju emigranata u Sjedinjene Američke Države, kao što je Morgan, kao što je Rotschield i slični veliki bogataši. Izraz tajkun u to vrijeme je objasnio beskrupuloznost u korištenju novca i svake druge sile u zadobivanju posebnih položaja u društvu, u zadobivanju političke moći i monopola na tržištu. Tajkun je zapravo bila oznaka za one koji su se gusarski ponašali u kapitalističkoj ekonomiji. Taj izraz u Hrvatskoj je uveo zapravo Hrvoje Šošić, koji je, međutim, potpuno izmijenio značenje tog izraza i pod tajkunima je smatrao poduzetnike, i to one najbolje poduzetnike, nažalost. To je bila kriva upotreba termina, kao što je bila i kriva upotreba zakona i privatizacije. U Americi se vremenom izgubio taj negativni naboj pojma tajkun i izraz poduzetnik ili enterpreneur postao je ono što se koristi. U Hrvatskoj, pak, izraz tajkun je evoluirao u tom smislu da se pod njim označava upravo taj grabežljivi element prvobitne akumulacije kapitala i nastanka novih bogatstava na području Hrvatske u razdoblju devedesetih godina. Dobro, to da nisu svi isti, to je točno, ali taj termin upravo označava i najviše označava one koji su početni kapital dobili na vrlo sumnjiv način, a kasnije, svojim vezama, a često puta i monopolom na tržištu, uspjeli ga bitno uvećati. To su hrvatski tajkuni.

Izvinjavam se sto Vas moram pitati konkretno pitanje - Imam problem oko izvrsenja sudske presude protiv organa lokalne uprave u RH. Presuda je zastarjela i trebao bih pokrenuti ponovni podstupak. Mozete li mi reci da li je normalno u HR u 2006. da se pravosnazne presude protiv organa drzave ne mogu izvrstiti? Ne misli li to EU primiti HR sa ovakvim stanjem u pravosudju - organ drzave RH krsi zakon RH i nakon sto sud RH po vazecim zakonima RH donese pravosnaznu presudu, organ drzave HR kaze "nimam peneza" i "pojeo vuk magarca"?

Taj slučaj dobro ilustrira problem koji Evropa ima s Hrvatskom. Hrvatska bi bila dobrodošla u Evropu da poštuje izvjesne standarde ponašanja i efikasnosti upravo pravosuđa. To je istaknuto kao najveći problem koji Hrvatska ima. Teško mi je komentirati konkretan slučaj, ne znam sve okolnosti, o kakvoj tužbi se radi i zašto bi ona zastarjela, ali mi je sasvim jasno da je u Hrvatskoj sada – i sve se više širi – sistem u kojem država, premda je izgubila spor, ne plaća ono što bi morala, pri čemu se izvrgava, zapravo, dodatnoj i daljnjoj šteti plaćanja kamata. Ja ne znam dokuda to može ići, ali znam da je to ekonomski opasno, a politički i pravno neshvatljivo ponašanje.

Stovani, ima li pravo javnost da zna sta se radi u bolnicama i hoce li ikad iko biti kaznjen za sve to sto se tamo desava? Hvala na odgovoru

molim za ocjenu da li i ovo o kupovini oruzja i uzimanju novca koje je bio namijenjen za naoruzavanje, spada u korupciju?

Naravno. To je evidentan, eklatantan primjer korupcije. Zbog toga su ljudi koji su obnašali najviše funkcije u državi uzimali sebi dio novca koji je bio državni i javni novac, stavili ga u svoj džep i nigdje ga nisu evidentirali. Primjer koji je šokirao hrvatsku javnost – dva kofera dijamanata – upravo je pokazao da se radi o teškom slučaju korupcije i teškoj zloupotrebi javnog povjerenja.

Mozete li nam reci sta se to desava u Hrvatskoj oko rusenja kuca u Rogoznici i koja je vrsta igre koja se tu igra? Koliko mi je poznato, jedina vrijednost sa kojom Hrvatska jos uvijek raspolaze je vrijednost gradjevinskog zemljista i nekretnina na moru. Koju je sad igru zaigrala hrvatska vladajuca klika?

Ja sam čuo jedan izraz koji se i ovdje, vjerojatno, može upotrijebiti, a to je – „selektivna principijelnost“. To je, dakle, ne moguće, kao „drveno željezo“. Meni se čini da kod ovoga imamo baš takav slučaj. Ja ne bih tako mislio da me nisu javni mediji informirali da je jedna od najvećih kuća, kuća izvjesnog hercegovačkog tajkuna koji je tamo također bespravno izgradio kuću i koji pred licem javnosti ne skriva da pokušava na sve načine legalizirati taj čin. Ako je tako i ako se to može tako reći, javno, bez ikakve osude i reakcije od strane onih koji akciju provode, to ostavlja i kod mene ozbiljne sumnje da se radi o selektivnoj principijelnosti, dakle nikakvoj principijelnosti, već pokušaju da se spriječi i zastraši onaj koji želi bespravnu gradnju. Da budem sasvim jasan, ja pripadam onim ljudima koji su najviše protiv bespravne gradnje, ali nikako ne želim da se to pitanje pretvori u sredstvo političkog nadmetanja – rušit ćemo samo tamo gdje nije naša vlast.

Koliko su uzroci raspada SFRJ iskljucivo uzrokovani preraspodjelom tzv. drustvene imovine u privatnu i koliko je sadasnje stanje iskljucivo povezano sa neefikasnim i nepotrebno kriminalnim procesom pretvorbe/privatizacije. Isti efekat bi se postigao i sa mnogo "postenijim" pristupom privatizaciji - koji su po Vama uzroci? Koliko nacionalne vrijednosti hrvatske ekonomije je trenutacno u stranim rukama (npr. 100% banaka, koliko mi je poznato), i kako se to poredi sa ostalim slicnim drzavama (Bugarska, Rumunija, Albanija)?

Izdvojimo dva dijela tog pitanja i jednu prethodnu napomenu. Prethodna napomena je ovo: ljudi vrlo često misle da su povijest ili politička zbivanja rezultat namjere, a ne slučaja, zbog toga što se neki okoriste, a drugi propadnu u takvim situacijama. Međutim, kod raspada Jugoslavije i stvaranja novog tipa kapitalizma na ovom prostoru, nije se radilo o namjeri. Radilo se zapravo o zloupotrebi mogućnosti. To nije bilo planirano, već je bilo iskorišteno. Nije bilo unaprijed predviđeno, nego su se iskoristile one mogućnosti koje su se pojavile u ratu. U raspadu sistema najbolje prolaze s jedne strane oportunisti, s druge strane zločinci, a zapravo najbolje mješavina tih dvaju tipova. To je ono što vaš slušatelj vidi kao posljedicu. Drugi dio pitanja tiče se razmjera privatizacije. Hrvatska u tome, s njegove točke gledanja, spada u zemlje koje su uspjele. Hrvatska nije privatizirala toliko koliko su privatizirale Bugarska i Rumunjska, ali principi su slični. Ni u Rumunjskoj bankarski sistem nije u rukama lokalnih banaka, ni tamo njihova rudna bogatstva, ni prirodne resurse ne koriste više Rumuni, to je sve u vlasništvu stranih kompanija, francuskih i austrijskih banaka, američkog kapitala… Međutim, to je logika globalnog kapitalizma i zapravo prodiranja, u ovom slučaju na istok, na one tranzicijske zemlje koje se nalaze istočno od zapada kojeg simboliziraju recimo u našem slučaju Austrija ili Italija, koje su iskoristile tu mogućnost da relativno jeftino i uz pomoć lokalnih sumnjivih pomoćnika relativno dobro prođu u privatizaciji. Privatizacija banaka ili turističkog sektora u Hrvatskoj je najbolji primjer. Mi tu nismo napravili dobar posao. Ovim riječima nikoga ne optužujem za kazneno djelo, ali svakako optužujem za nesposobnost. Zar to nismo mogli iskoristiti bolje, u interesu svih ljudi koji ovdje žive? Mi smo banke prodali jeftino, mi smo prodali našu budućnost vrlo jeftino.

Stovani profesore, Molim Vas da odgovrite da li je rusenje bivse SFRJ isto tako sukob interesa tog demokrtastkog zapada i pranja novca tog istog zapada na tom istom prosoru. Tvrde da to nije.

: Ne bih rekao. Zapad je bio toliko zapravo krivo upućen u kom smjeru idu zbivanja da je uvijek kasnio sa intervencijom. Ja se sjećam razgovora sa tadašnjim američkim ambasadorom u Jugoslaviji Zimmermanom, iako, naravno, to nije nikakav argument, koji je podcjenjivao opasnost koju je svatko živ tko je ovdje živio, vidio. On jednostavno nije vjerovao da će se sve to razviti u krvavi rat u kojem će poginuti tisuće i biti razvaljene ekonomije svih kasnije nastalih zemalja na ovom području. Dakle, nije to bila, ponavljam, namjera. A što se tiče ovog pitanja o pranju novca, to je nešto što se događa prije svega – i veći je rizik da se događa – u nesigurnim društvima, a to je, recimo, Hrvatska ili druge zemlje u regiji. Dakle, kod nas je moguće učiniti ono što je u drugim zemljama nemoguće ili zabranjeno. Zbog toga, recimo, talijanske banke kupuju precijenjene male banke u Hrvatskoj jer peru svoj novac koji su tamo zaradile. Nemojmo gledati samo naše ljude kao one koji su podmićeni ili zavedeni. To vrijedi i za Austrijance i za Talijane. Oni isto tako koriste te mogućnosti svog utjecaja zbog svog bogaćenja. Recimo, jedna od stvari koja je nedavno u izvješću Transparency Internationala o izvozu korupcije bila prilično jasna, to je da neke zemlje s kojima Hrvatska ima razvijene ekonomske odnose ne stoje najbolje na toj listi. To nije samo Rusija, već tu ni Italija, pa ni Austrija ne stoje najbolje.

Postovanje, Da li ovi novi tajkuni kupuju da bi raspustili radnike pa prodali strancima. Moj drug u Sloveniji, Mitja, imao platu 3000 DM a sada nezna ni cija je firma a radi za 700 DM.

kako suzbiti korupciju uopce? kad primjerice daju visoke place sucima kazu to je stoga da ne bi bili korumpirani. osobno mislim da je korupcija u mentalitetu a ne zavisi od tog kolika je cija placa. ko je sklon da uzme novac, uzece ga kolika god da mu je placa. slazete li se?

Naime, korupcija nije uzrokovana jednim uzrokom, pa ćemo onda eliminirati taj uzrok i sve će biti u redu. Što se tiče mentaliteta, to svakako nije pitanje mentaliteta, jer ne samo da postoje ljudi koji se izdignu iznad određene kulture, nego ni naša kultura ne želi odobriti koruptivno ponašanje. Mi imamo u kulturi za to izvjesne obrane, ali nemamo slaganje s tim. I još gore od toga, taj argument se provlačio kroz devedesete godine u svim raspravama, pri čemu se korupcija objašnjavala kao ostatak socijalističkog sistema ili turskog mentaliteta, ali prava namjera je bila da se kaže da se to ne može izmijeniti, da tu više nitko ne može ništa napraviti i da trebamo čekati neizbježan slijed godina, ne znamo koliko stotina, da se to popravi. One zemlje koje su uspješno eliminirale korupciju ili smanjile korupciju, nisu se obazirale na pitanje mentaliteta nego na efikasnost institucija, na javnost koja ne može podržati korupciju u nijednom obliku. Na koncu, zar ne vidite da su kod nas skandali koji se tiču korupcije uvijek imali zapravo jedan krajnje kritičan stav javnosti prema obnašateljima javnih funkcija i stav osude za one koji se tako ponašaju. To, dakle, nije mentalitet. Što se tiče plaća, također samim tim da se plaće podignu ne diže se niti efikasnost institucija, niti se mijenja stav prema obavljanju neke dužnosti. Prije svega u Hrvatskoj svi misle da su tako i tako potplaćeni i nikakvo dizanje plaća ne bi imalo efekta. Ja ću vas podsjetiti na onu situaciju kad su sudcima podignute plaće otprilike za tri puta, a tek nakon toga se počelo govoriti o krizi pravosuđa i o tome da imamo milijun i pol neriješenih slučajeva; da ne kažem kako je tek nakon toga pao ugled i povjerenje u sudove. Ono što treba kod uzroka istaknuti je da tu postoji cijeli niz simultano djelujućih uzroka koji u isto vrijeme proizvode korupciju. A tu, osim ovog nabrojenog, svakako treba staviti i efikasnost institucija, političku odgovornost, djelovanje političkih stranaka, pitanje zapravo prave demokracije koja bi bila nekako odgovorna za pitanje korupcije na najvišem nivou i pitanje zapravo efikasne javne uprave. To bi bio odgovor na pitanje kako korupciju spriječiti na nižim razinama. Da završim, korupciju se ne može objasniti na taj način da kažemo da je to dio ljudske prirode i da se radi o nečemu što treba pripisati zlom pojedincu. Nažalost, to je sustav koji je kod nas razvijen i u kojeg se ljudi lako uklapaju, bez obzira na njihov mentalitet, karakterne i psihološke sposobnosti.