BORIS NOVKOVIĆ ONLINE

Znam, volis fudbal. Za koga navijas? Sjecas li se Safeta Susica mozda?

Ne samo da sam ljubitelj nogometa, već sam i nesuđeni nogometni profesionalac, s obzirom da sam svojedobno trenirao u podmlatku Dinama, a kasnije, kao junior, bio pred potpisivanjem jednog ozbiljnog profesionalnog ugovora. Međutim, kad se lomilo između dvije karijere, između muzike i sporta, prevagnulo je na stranu muzike. A što se tiče tog navijačkog aspekta, moram priznati da u posljednje vrijeme najviše pratim reprezentativni nogomet. S obzirom da je danas nogomet biznis, taj klupski nogomet kod nas nekako stagnira, jer, vjerojatno, u odnosu na velike evropske i svjetske klubove nema dovoljno novaca. Međutim, generalno, kako sam sám počinjao u Dinamu, ostao sam navijač Dinama; iako mi je reprezentativni nogomet nekako draži u smislu gledanja i navijanja.

vozdrica Boris. znam da volis Bitlse i hocu da te pitam da li mislis da je vrijeme lijepe muzike koja nesto znaci proslo. sad se slusaju ove neke "nove vrste", elektronika, tehno, haus i td. za mene to nije muzika. nista bez gitare. puno te pozdravljam i zelim ti srecu u zivotu. i moje saucesce zbog smrti oca, on je bio zaista poseban.

To je dobro pitanje, kvalitetno i nije isprazno. Svaka generacija, vjerojatno, nosi nešto svoje. Svaka generacija kritički gleda na neke nove generacije i na neke njihove nove idole i stilove koji se pojavljuju. Pa se sad postavlja pitanje da li smo mi, koji smo bili romantični, koji smo zahvatili i tu strast prema Beatlesima i tim šezdesetim, sedamdesetim, osamdesetim godinama kad je muzika u pitanju, zapravo samo nostalgičari i ne prihvaćamo nešto novo, ili je zapravo stvarno tako. Teško je reći što je po srijedi. Mogućnost kombinacija se, u svakom slučaju, troši. Postoji bezbroj kombinacija tih sedam nota, međutim, dosta tih kombinacija je već čujno, otpjevano i iskorišteno. Međutim, uvijek će biti novih interesantnih spojeva. Možda je muzika bila romantičnija utoliko što je svijet bio sporiji, pa su se u skladu s tim pisale i takve pjesme. Imao si vremena da sjedneš, da staviš iglu na gramofon i da slušaš. Sve je bilo duplo sporije nego danas. Danas, kako je sve brže, nema više gramofona, danas muzika izlazi iz mobitela, sve je nekakav sistem knock-outa, nekakvog hiper-ekspresnog unošenja svega, pa tako i muzike. Tako da su, evo, to možda osnovne razlike. A vjerojatno da i svaka muzika s određene distance ima neku svoju kvalitetu.

Nekako sam uvek smatrala da su kantautori ugrožena vrsta među muzičarima. Čini mi se da nisu cenjeni koliko bi trebalo. Kakvo je tvoje mišljenje. Pozdrav i sve najlepše u životu...

To je teško reći. Možda se ovo nadovezuje na prethodno pitanje. Kantautori su ljudi koji imaju jednu svoju određenu priču, jedan svoj film, koji je ponekad pomalo i hermetičan, ponekad i nije toliko široko otvoren za opće populacijske tokove i tako dalje. Tako da mislim da možda, s te strane, kantautori jesu ugroženi, jer je prebrzo vrijeme da bi ih se uspjelo svariti na neki način. Znači, kad je u pitanju nekakva priča – album – nekog kantautora koji ima nekakvu poruku koju prenosi, danas ljudi teško da imaju vremena da apsorbiraju takvu jednu količinu podataka i da razmišljaju o tome. Danas se jednostavno ne razmišlja, tako da su ti instant hitovi i nekakvi instant pjevači tu u određenoj prednosti, jer su u boljem skladu sa današnjim načinom života.

nekad smo mi, generacija sedamdesetih, slusali tvoje hitove po kaficima, pa kad cujemo tamaru ili neku drugu stvar, vratis nas u lijepe dane. hvala ti za fine pjesme i romantiku.

Hvala i vama sto tako mislite.

Koliko si zadovoljan svojom karijerom i mislis li da muzicari sa Balkana mogu na medjunarodnoj sceni sta bolje postici (ako se izuzmu rijetki slucajevi kao Bregovic).

To pitanje otvara jedan duži razgovor. Ja sam zadovoljan koliko mogu biti zadovoljan. Ako to gledam danas, s aspekta čovjeka koji ima 39 godina i u malom prstu dosta tog posla na ovim prostorima, rekao bih da nisam zadovoljan u smislu da nisam vodio računa o nekim stvarima. Stvari o kojima nisam vodio računa su sljedeće: da se počinjem baviti pop-rock muzikom na jednom području koje je, tada kada sam ja počinjao, brojalo 24 miliona stanovnika, što je isto tako vrlo mali uzorak u odnosu na nekakve svjetske izvođače koji su meni bili uzor i zbog kojih sam se ja počeo baviti ovim poslom. Njihovo područje djelovanja je imalo stotine miliona stanovnika, jer su pjevali na engleskom jeziku, na engleskom govornom području i imali su priliku svoj rad plasirati na puno većem uzorku ljudi nego ja. Tako da s tim nisam računao. Što se tiče pitanja da li muzičari sa Balkana mogu postići uspjeh na međunarodnoj sceni, mislim da neki mogu. Ne želim da budem neskroman, ali mislim za sebe da sam mogao, jer nikada nisam koketirao, osim možda sada, u poznim danima moje karijere, sa etno muzikom. Kao dijete sam bio naslušan isključivo tih zapadnih albuma, tih nekakvih klasika te pop-rock zapadne glazbe i tu svoju melodiku sam naslanjao na to što sam upijao. Mislim da sam po toj nekoj osnovi imao možda i neku otežavajuću okolnost na ovim prostorima, zato što moja muzika baš nije bila toliko narodno lako štivo. Tu su imali prednost neki koji su još u to doba, kada sam ja počinjao, koketirali s tim notama iz folka, iz naroda. Međutim, opet, s druge strane, nisam imao priliku da napravim nešto s ovih prostora, jer tada, kad sam ja počinjao, nisu postojale raznorazne Evropske unije, nije postojala nekakva otvorenost tržišta. I meni, tada anonimcu, s ovih prostora, početi u jednoj Engleskoj bi značilookrenuti svoj život, ne za 360, nego za tri puta 360, i upustiti se u neku avanturu koja ne znam kako bi završila – promijeniti državu, način života, promijeniti sve i krenuti od nule. Takav bi najvjerojatnije bio taj neki moj početak vani, za što ja nisam imao snage, a možda ni hrabrosti i zato se nisam ni odlučio za takav potez.

...a jos te ljepse bilo vidjeti na Keminom koncertu u Sarajevu. Planiras li uskoro solo koncert u Rajvosa?

Sarajevo je specifičan grad u mom životu. Ja sam rođen u Sarajevu. Oboje mojih roditelja su završili glazbene akademije u Sarajevu i tamo su se upoznali. Prvih godinu i po dana svog života sam i sam živio u tom gradu, nakon čega moj otac odlazi iz Sarajeva u Zagreb zbog posla. Interesantno je da nitko od moje familije nije ostao u Sarajevu. Imao sam i djeda i baku u Sarajevu, međutim, spletom okolnosti, i oni su napustili taj grad nedugo nakon odlaska mojih roditelja. Nakon toga nisam imao direktnu vezu sa Sarajevom. Međutim, kad sam se počeo baviti ovim poslom, počeo sam dolaziti na raznorazne nastupe na televiziji, kasnije sam gostovao s koncertnim nastupima i tako dalje, i svaki put kad bih došao osjetio sam nekakvu nevidljivu nit koja me na neki način veže za taj grad. To je teško objasniti kako i zašto, ali sam uvijek osjećao nekakav čudan fluid u sebi. Tako je bilo i prilikom dolaska na koncert za pokojne članove grupe Indeksi, gdje sam osjetio tako snažnu emociju da sam morao otići i sklonjen u WC-u sam užasno zaplakao. Osjetio sam jedan nevjerojatan emotivni naboj. Sve one priče mog pokojnog oca o toj sarajevskoj raji, o tom druženju… Ja to nikada nisam direktno osjetio, ali kada sam na tom koncertu vidio sve te ljude, takvu jednu opuštenost, a opet snažnu emociju, u trenu su mi se zapravo prenijela sva ta iskustva, kao da sam ih proživio, a zapravo nisam.

Pozdrav legendo, sjecam te se iz jednog Tuzlanskog kafica gdje si izasao jedno vece kao vojnik JNA, eh to su bili neki sretniji dani:)

Da, to su bila neka druga vremena

zasto neki pjevaci iz Hrvatske i dalje ne zele gostovati u Srbiji?

: Mislim da to definitivno spada u domenu problema tih izvođača. Mislim da je to njihov problem. Mislim da svatko ima pravo sebe definirati onako kako misli da je najbolje za njega i kako on želi. Ja mislim da je najbolje za mene i ja želim da budem opće prisutan na cijelom području bivše Jugoslavije. Znači, prisutan sam u svim novonastalim državama, od Hrvatske, Srbije, Makedonije, Crne Gore i tako dalje. Ja sam jednostavno stekao jednu tako široku publiku da doživljavam ovacije i aplauze kako u Zagrebu, tako i u Beogradu, Sarajevu, Skoplju, Ljubljani i tako dalje. To je nešto zbog čega sam u jednom dobrom dijelu svoje karijere bio i nezadovoljan i nesretan, jer sam za vrijeme tog nesretnog rata, koji se dogodio na ovim prostorima, ostao bez velikog dijela svoje publike i jednostavno vidio manji smisao u onome što radim. Drago mi je da su se ponovo te stvari vratile na staro. Vratile su se u smislu da ponovo ljudi koji to žele i koji to mogu, imaju doticaja i mogućnost predstavljanja svog rada, svoje muzike, za širu publiku; u mom slučaju novu i staru publiku. A što se tiče tih ljudi koji ne žele gostovati u Srbiji, među njima ima i onih koji se bave muzikom i estradom a koji su zapravo ratni profiteri, u tom smislu što su prije rata bili nekakvi lokalni tipovi, koji nisu imali nekakvu značajniju popularnost, a za vrijeme tih ratnih situacija koje su se dogodile, odjedanput im je to njihovo lokalno „herojstvo“ donijelo nekakvu bitniju popularnost. Međutim, drago mi je da opet ta lokalna popularnost gubi značaj u odnosu na ovu veću, regionalnu popularnost. Tako da što se tiče tih nekih izvođača koji ne žele nastupati u Srbiji, mislim da je to isključivo njihov problem, možda čak i njihovo negledanje dovoljno daleko u budućnost. Jer, mislim da svatko tko je pametan i tko gleda daleko u budućnost mora shvatiti da je cilj imati što brojniju publiku. Ne bih se okladio da jednog dana neću imati publiku i u Bugarskoj, možda i u Rumunjskoj, u svim zemljama gdje je lakše da razumiju ono što ja radim i što pjevam.

Borise, Nadamo se da ce ti Sarajevo uvijek ostati izvor inspiracije jer to i ti i ovaj grad zasluzujete. Ti si nas Sarajlija i to se jednostavno ne da promijenti a sto se jako dobro dalo vidjeti na Keminom koncertu u Lisinskom.

Hvala puno.

Rodili ste se u Bosni gospodine - kao Ivo Andrić! U svakom slučaju, imao sam vam reći, a nisam tada imao priliku, da se meni sviđala vaša zadnja EV pjesma. Pozdrav i nastavljajte...

Hvala lijepo